Koliko podvojena, shizofrena ili renesansna osoba možeš biti ako istovremeno napišeš album godine Od prve zvijezde ravno, budeš tajnik IHG-a, povremeni skladatelj likovima poput Massima, Luke Nižetića i dalje, odvjetnik u partnerstvu s ocem... Ne zadovoljava me status quo, a problem podvojenosti je izraženiji utoliko što mislim da čeznem za pastoralom i ujedno posve suprotno tome nađem način da sebi dodatno zatrpam dan novim obavezama i nastresiram se suočen s mogućim kolosalnim neuspjehom nekog pothvata. To je zapravo stanje jednog konstantnog nemira, zamarajuće skroz. Poslije upokojenog Ramireza, u kojem se pokušalo bučiti na britanski pop-rock način, Pavel je više klizanje akustici i američkim singer songwriterima. U Ramirezu su ti prigovarali kmečanje ili njonjkanje, kako si sam to parafrazirao, a sve je to postalo prednost u tišoj, instrumentalnoj atmosferi. Ima li štogod u tome da čovjek nosi podneblje svoje negdje u genima i da to kad-tad ispliva. Ti si mediteranski sin zar ne? Da, čuči negdje u meni taj mali Splićo koji je nakrcan zvukovima Splitskog festivala, San Rema, prvim albumima Olivera. Volim melodično, revijalno štoviše. Split i ja imamo čudan odnos, kako sam iz njega odselio s nepunih trinaest godina, moje formativne godine su u Zagrebu, Zagreb me izgradio i odredio kao osobu i volim ga javno. Onaj Split u koji sam zaljubljen rijetko gdje postoji osim u mojim uspomenama, i ne, nije stvar u poseljačenju, Vlajima, bilo je Vlaja i osamdesetih, još kako, ja sam najizravniji potomak po ocu. Split je pogrubio, postao je netolerantan, samoživ i antipatičan, kad pogledaš tko je na vlasti tamo, a pitanje je hoće li se išta promijeniti na ovim skorašnjim lokalnim izborima, sve je malo jasnije. Nisam odustao od njega, postoji ona važna manjina koja daje nadu, zbog ljudi kao što su Pavičić, Tomić, Baretić ili Saša Antić sam ponosan što sam rođen u Splitu.
Prvi album je bio potpis za dobar dan, drugi je već poravnao Dedića i Balaševića. I nije to ono klasično brit pop pretjerivanje, nego se doima nevjerojatno pismenim i smislenim pomirenjem instrumentala i stiha, atmosfere i ugode koju nosi plesnjak na partyju zvanom 30 something. Ima li mjesta krizama ili ih pjesme uspješno tjeraju? Krize uvijek i svakako, prate me odmalena. Nakon što sam otkrio sposobnost pisanja pjesama, tješim se da sve ima svoj 'zato'. Normalni i posve uredno funkcionirajući ljudi ne pišu tekstove, ne izmišljaju melodije ostajući budni do TRI ujutro. Opravdavao sam svoj uvijek sporogoreći weltshmerz tom nazovi sposobnošću. OK, Aljoša, ponekad jesi sjeb**, imaš napadaje panike, žongliraš s pet poslova odjednom, često te spopadne osjećaj nepatvorenog beznađa, ali bar si napisao koju pjesmu, ima par njih koje vrijede.
Na kraju krajeva, sve je to zbog ljubavi, a ljubav je zbog žena. U nekim pjesmama su zarezane dosta opipljive posvete i autobiografski momenti. Koliko je to privremeno ili stalno oslobađajuće, a koliko zapravo bolno? Grozim se pridavanja onostranih atributa činu pisanja, ali nekad zaista mislim da se radi o kompulziji. Čime je ona pokretana, što je okidač, nemam pojma, znam samo da ponekad imam neizdrživu potrebu napisati nešto. Čujem neku pjesmu na radiju ili na YouTubeu i pomislim: 'Ma mogu ja to bolje, ja ću takvu, samo još bolju.' Zato su autobiografski momenti nužni, nema smisla ako nije tvoje, od tebe, samo onda je drugačije i, uvjetno rečeno, bolje jer je tvoje. Da konačno odgovorim na pitanje, bolno je i oslobađajuće, nešto kao osjećaj kad nokat lagano zariješ u zubno meso, osjećaš da navire bol, al' svejedno stišćeš do same granice.
Ajmo povući i zarezati. Glazbom se šalje poruka. Osim za sebe, radiš je zbog žena... Reflektira li se tvoj glazbeni rad na tvoj privatni emotivni život? Znalo se dogoditi da me pitaju kome si ovu pjesmu napisao, zašto si je napisao, jesi li to baš tako mislio, pa se krene objašnjavati da nije baš sve autobiografija nit je sve faktografski, to je normalno i utoliko se reflektira. Isto tako nisam nikad imao vezu u kojoj druga strana ne poštuje ono što radim, nisu im se nužno sviđale baš sve pjesme, ali u načelu su cijenile to što radim, najiskrenije. Gotovo je nemoguće da bih i bio u vezi s nekim tko ne cijeni moje pjesme, one su ono što me definira.
Očito je kad se glazbom baviš u Hrvatskoj da se to radi iz ljubavi, ako ljubav dosta dugo traje, ponekad počne davati i plodove u materijalnom smislu. Molim te, demistificiraj scenu i reci na praktičnom primjeru kad, iz kojih izvora i kako mladi izvođači mogu računati naplatiti svoj rad od institucija tipa ZAMP, HDS i druge kratice, dok koncertno ne počnu biti relevantni pa skupiti par tisuća kuna za live nastupe? Budi insajder... Čim se nečija pjesma zavrti na radiju, ako je taj netko prijavio svoje autorsko djelo ZAMP-u i HUZIP-u, svake godine će određeni iznos sjesti na njegov ili njezin račun. Što je pjesma vrćenija, to je taj iznos veći, jednostavno. Što ti je pjesma radiofoničnija, što se više svidi glazbenim urednicima, pa onda i narodu koji može glasati, utoliko je para veća. Ne moraš ni biti, dakle, koncertno aktivan da ti sjeda novac na račun od javne izvedbe tvojih pjesama.
Malo dijagnostičkog pitanja s te službeničke strane više i uvida u funkcioniranje domaće glazbene scene od strane institucija. Reci kakvo je stanje i kakve su perspektive kretanja na domaćoj glazbenoj sceni s obzirom na promjene na diskografskim tržištima i načinima plasmana glazbe (smrti CD-a, nepostojanju legalnog downloada, siromašnoj ponudi mjesta za svirke i klubova)? Većina CD-ova će opstati samo u velikim marketima, pa će se kompilacije prodavati uz žvake i kondome, kao što je slučaj i danas, jedino smisleno će biti proizvoditi pametno dizajnirane recimo kartonske omote CD-ova (tzv. digi pack) koje će sadržavati još ponešto podražavajuće vizuale za audiofile. Već ove godine Deezer pojačava marketing, ušao je kao servis već prošle, navodno isto ove godine ulazi i Spotify, iTunesi će pretpostavljam krajem ove ili najkasnije iduće godine, djelovanje antipiratskih odjela pri policiji i glazbenim institucijama će se onda sigurno pojačati, jer neće biti izgovora da nema alternative ilegalnom skidanju. Za glazbu se nažalost predmnijeva da je besplatna, što je apsurdno i osim represije, nužno je što prije početi s edukacijom i akcijama koje će klincima osvijestiti kako za korištenje nečijeg autorskog djela valja i platiti nešto.
Koliko te otprilike glazbenika pitalo i za koje vrste advokatskih savjeta kad zaobiđu zakon ili zakon zaobiđe njih ili tek zatrebaju neki prečac? Naravno da nećeš imenovati, ali bar o praktičnim primjerima... Najčešće su to razni prometni prekršaji, pa onda pitanja vezana uz publishing i diskografske ugovore. Kako je prodaja glazbe na tvrdim medijima na samrti, prihodi od publishinga su postali lifeline za diskografe, pa najviše vremena provedem objašnjavajući zašto je to, što to znači i zbog čega bi netko trebao potpisati ugovor o publishingu. Dakle, tim ugovorom na nekog drugog prebacuješ pravo da raspolaže tvojim pjesmama, posreduje, nudi ih. Konkretan primjer je da neka tvornica pića želi takvu i takvu pjesmu u reklami, posao publishera je da nagovori marketinški odjel tvornice da uzmu upravo tvoju pjesmu i da za nju dobro plate, na osnovi čega i sam publisher uzima svoj postotak.
Cijelo vrijeme ti se kroz glazbu i liriku provlači taj romantičarsko-nostalgičarski štih i lirska sjetna raspoloženja. To se nadgrađuje i u videospotovima. Neki s više neki s manje efekta, ali koliko je muškarcu u tridesetima dozvoljeno biti djetetom, koliko odraslim, a koliko slobodnim i tužnim? Ja ću, dobrim dijelom svoje osobnosti, vječno biti osmogodišnji klinac koji čupa tratinčice i sanja o vječnom ljetovanju, imam tetoviranog Petra Pana na leđima, tako da po ljeti svi odmah znaju s kim imaju posla. Imam sreću da sam okružen u stvarnom životu ljudima koji su zadržali ono dječačko ili djevojačko u sebi, većinom su to muzičari, oni jesu vječna djeca, ali ima i pravnika, arhitekata, ekonomista, šumara i građevinaca koji su jednako zaigrani. Moje pleme koje me čini sretnijim i eliminira osjećaj nepripadanja.
Prateći te neke medijske feedbacke na novi album, s obzirom da te još nisu ulovili u klinču sa Severinom in flagranti, a ni Lanom Jurčević, kako bi većina medija imala o nečem drugom pisati, a ne samo o glazbi, dojam je da si priželjkivao konačno slaganje i struke, i kolega, i publike, a Zbog tebe i ostatak albuma ne ostavljaju prostora... Koliko je i od koga bitan respond na to što radiš. Je li u pitanju količina ili kvaliteta? Radim pjesme prvenstveno da zadovoljim sebe, međutim kako je smisao stvaranja komunikacija, pjesma ne znači ništa dok je ne čuje netko drugi, odnosno dok je ne pokopča netko drugi. Kad si drugu osobu naveo da osjeti tvoje stanje svijesti u trenutku skladanja, onda si zatvorio krug, s nekim si podijelio osjećaj koji bi inače bio samo tvoj, nematerijaliziran. Kritika me dira, bilo loša, bilo dobra, nekad i više. Zaista, nekad bih nakon nekih kritika pomislio da sam zadnje smeće od autora ili samo mediokritet koji gubi vrijeme i sebi i drugima, dok bi se nakon onih dobrih zakratko odlijepio od zemlje. Sad se ne odlijepim, OK, možda malo, par centi samo.
Vanjski autori zbog kojih bi mogao ostaviti gitaru i reći: 'Uh, ja ovo više ne mogu jer je sve rečeno...' Taj poriv imam svaki put kad čujem Paula Simona, Brucea Springsteena, Toma Waitsa ili Leonarda Cohena.
Koncertno ste isto par exellance jer vas više nema nego ima, pa se i skorašnji promo koncert najavljuje 'raritetnim'. To je zato jer je bend zapravo ad hoc nestalna postava ili iz ekonomičnog razloga da nemate DJ varijantu ni back up polugolog komada koji pjeva na matricu? Nismo nestalni, problem što nas u ovoj inkarnaciji ima osam, i to je puno. Osim zbog naravi muzike, i zbog toga je teško da ćemo svirati puno. Međutim, meni se ni ne svira previše, volio bih da to bude par većih gradova i možda koji izlet u Srbiju i Bosnu. Budimo iskreni, Pavel ni nema toliko publike da se razmišlja o kakvoj većoj turneji. Hajde za onih stotinu i nešto tisuća slušatelja Zbog tebe, koji se zbog limita prostora neće priključiti tisući onih sretnih koji će uživati na svirci, ima li nekih iznenađenja i nagovaranja na svirku... Tisući? Iz tvojih usta u... Ja očekujem 400 do 500 ljudi i s tim bih bio zadovoljan, pokušat ćemo dočarati atmosferu dnevnog boravka, dio će biti sjedeći, koliki dio ovisi o pretprodaji, doći će nam u goste Nola, koja ima divan album Piano koji se u osnovi filingaški sljubljuje s onim što radi Pavel, a i Jurica Hotko, koji svira klavir u Pavelu, svira i u Noli, tako da je sasvim prirodno da nam se oni pridruže na stejdžu. Možda bude i koja obrada, kao na svakom tulumu. Što dalje u glazbenom smislu? Ljestvica je visoka. Treći album morat će biti bolji od aktualnog, a to je skoro pa nemoguća misija... Povuče li te koji put opet malo odvrnuti distorziju i sklopiti bend? Ispucao sam se s violinama, odnosno gudačkim kvartetima, bit će šparnija produkcija na idućem albumu, više električne gitare sigurno. Postoji još dosta pjesama koje nisam napisao, a volio bih. Već sada polako radim na demo snimkama, skladanje i rad u studiju mi pričinjavaju najveće zadovoljstvo. Pokušat ću gađati soft rock produkciju sedamdesetih, s lagano odsviranim, dubljim gejtanim snerovima, duplanim vokalima s slapback delayevima, melotronima i maznim ženskim vokalima.
