Pravila su odavna zadata. Synthisezeri rade melodije, isto oružje kreira buku, Gahan dominira Goreom liričkim i ritmičkim fantazijama s polja crno bijelih tipki. Sintići su humani koliko im autori dozvole, a u Goreovom slučaju omjer odgovara predstavljenom na prethodna dva albuma.
Uz zvučne majstore Bena Hilliera (s kojim su zatvorili trilogiju uz Playing The Angel i Sounds Of The Universe) kao producenta, Flooda kao miksera i Antona Corbjina kao glavnog vizualca benda ekipa se prostrla još jednom područjima up i downtempo elektronike.
Najavni singl Heaven uvodio je kompletno sporijem tempu albuma. Naslanjat će mu se uvodna Welcome to My World, Alone, te jedna od ponajboljih tema Secret to the End.
Glasnije varijacije čujne su u komadima Angel, Soft Touch Raw Nerve, dočim se blueserskom metodikom glasaju u izvrsnoj Slow i baladnom nastavku Broken.
Martin će vokalnu ulogu preuzeti u The Child Inside, dok Should Be Higher i Soothe My Soul pokazuju smjernice razvoja humanijeg pola elektronske scene.
Ne nalazi se puno smisla uvrštavanju pseudo razigrane My Little Universe, ali taj neuspio eksperiment ne strši niti ga se previše ponavlja na ostatku djela. Zaključak albuma logičan je tematskom Goodbye. Ostaje vidjeti koliko je metaforičkoga u zadnjem pozdravu, a koliko je u pitanju tek igra riječima.
Nimalo lošije od dva prethodna albuma, s puno mašte razvijaju svoju shemu, otvarajući pitanje je li im dvoranski prostor dovoljan ili su zreli za preskakanje nekoliko desetaka tisuća ljudi direktno na stadione. Koja se god varijanta pokazala točnom, DM se nemaju čega sramiti prilikom prirodnog procesa starenja. Stare fanove neće gubiti, a nove bi mogli lako pribrojiti.
