Kada preminuli otac u oporuci sinu ne ostavi ništa osim "gađenja prema prljavoj i neprirodnoj perverziji" i srama što nosi njegovo ime, bez previše razmišljanja jasno je da je sin vjerojatno ili teški kriminalac, možda silovatelj, možda izopačeni ubojica, ili gej. Nisu isključene ni još neke druge opcije, no moralna i fizička odvratnost prema istospolnoj seksualnoj privlačnosti, posebice homoseksualnih muškaraca, još uvijek je prikriveno ili vidljivo toliko duboko ukorijenjena u suvremenim društvima, da je gotovo nemoguće previše pogriješiti pri interpretaciji ovakve posljednje volje. Ne čudi tako ni kada vjerski službenik sa svetom knjigom pri ruci o jednom takvom okrutnom ocu kaže da je bio tip čovjeka kakav se više ne viđa često, "odani muž, voljeni otac, dobar Amerikanac, dobar kršćanin".
Iako su to fikcijske poruke iz potresnih prizora novog filma Stric Frank (Uncle Frank, 2020.), koji je potkraj prošlog mjeseca počeo prikazivati Amazon Studios, one stoje poput zrcala naspram ljudskog društva i otvorenog gej redatelja Alana Balla, projicirajući i osvješćujući njihova lica i naličja te izvlačeći na površinu duboke rane, ožiljke i izrasline na tijelu čovječanstva. Bez obzira na sav napredak u prepoznavanju prava homoseksualaca, promjeni odnosa i transformiranju društva minijaturnim koracima prema uvažavanju njihova dostojanstva kao jednakih osoba, nerijetko su još uvijek tuđinci među većinom koja njihovu egzistenciju u najboljem slučaju tolerira dok ih pokušava držati skrivene podalje od očiju javnosti na sigurnoj distanci.
Do kakvih apsurdnih situacija to može dovesti najbolje dočarava i nedavni groteskni bijeg od belgijske policije Józsefa Szájera, antigej člana mađarske ultrakonzervativne stranke Fidesz, navodno jednog od autora Ustavne promjene i konzervativne definicije braka kao zajednice muškarca i žene, te zastupnika u Europskom parlamentu, nakon što je otkriveno da usred pandemije sudjeluje u homoseksualnim orgijama dodatno začinjenima alkoholom i drogama. Ni prvi ni zadnji desničar zatečen u stanju kognitivne disonance, koji sram ili kukavički strah od društvenog neprihvaćanja potiskuje ekstremnom borbom protiv onoga što vidi kao zapadnu liberalnu prijetnju "kršćanskim vrijednostima".
Konflikt liberalnih i konzervativnih vrijednosti
Redatelj i scenarist Strica Franka u dramu odrastanja protkao je osobna iskustva iz obitelji koja se tiču tog problema skrivanja, tajni, outanja i straha od neprihvaćanja obitelji ili društva. Naime, kada je Ball majci otkrio svoj stvarni seksualni identitet, ona mu je rekla kako je sumnjala da je i njegov pokojni otac bio gej iako to nikada nije priznao, te da je u mladosti imao jako bliskog prijatelja koji se utopio. "Bio je udaljen, a distanca mi se uvijek činila kao da je nekako imao tajnu tragediju koju je nosio sa sobom", objasnio je Ball u razgovoru za SF Weekly.
Inspiriran tom pričom Ball je snimio film o konfliktu liberalnih i konzervativnih vrijednosti u jednoj obitelji početkom 1970-ih godina iz ruralnog malog grada u Južnoj Karolini, američkoj državi unutar "biblijskog pojasa". Filmom implicira da proces sazrijevanja nije rezerviran samo za doba adolescencije, nego je primjenjiv i na sve one koji iz nekog razloga nisu izgradili autentičnu osobnost. Da bi pokazao kako je outanje zapravo proces sazrijevanja nužan u postajanju ostvarenom osobom, isprva navodi gledatelja na pomisao da gleda poput mnogih sličnih filmova odrastanja priču o odrastanju tinejdžerice Beth kojoj stric Frank, kultivirani sveučilišni profesor iz New Yorka, postaje nešto poput životnog mentora.
Za razliku od ostalih članova obitelji, Frank pokazuje interes za Beth svaki put kada bi se vratio u rodni grad, poučava je kako razmišljati svojom glavom, slobodno donositi odluke, misliti na sebe i vlastitu budućnost. "Jednom kada odeš iz grada poput Creekwillea, ne samo da shvatiš koliko je tvoj svijet malen, nego shvatiš koliko bi veći mogao postati, na načine za koje nikad nisi ni mislila da su mogući", kaže Frank Beth ostavivši joj knjigu Gospođa Bovary, o ženi koja ni u braku, ni u malograđanskom životu, a ni u izvanbračnim aferama ne pronalazi trajno zadovoljstvo, a zbog koje je Gustave Flaubert u svoje vrijeme bio optužen za podrivanje javnog i religioznog morala.
Ulogu Beth jako dobro je odigrala talentirana 18-godišnja Sophia Lillis, inače američka glumica najpoznatija po hororima Ono (2017.) i Ono: Drugo poglavlje (2019.). Dobivši priliku da se okuša u ozbiljnoj drami, Lillis je unijela u lik britke djevojke sa sela dječju dragost, iskrenu naivnost, dobotu i prekrasan osmijeh. Njezine krupne plave oči isijavaju toplom i znatiželjnom energijom kakvu kamera obožava, a dječački izgled naglašen kratkom kosom odražava nevinost i seksualnost na pragu oslobađanja.
Zakašnjelo sazrijevanje
Potaknuta Frankovim inspirirajućim riječima Beth odlazi na fakultet u New York gdje vrlo brzo saznaje da je njezin stric zapravo gej u "ormaru" prepušten tipičnom liberalnom urbanom životu kakav bi konzervativna kršćanska sredina i danas odbacila kao dekadentan i amoralan. Da stvar bude "kontroverznija", Frank ne samo da je homoseksualac i podrijetlom bijeli anglosaksonski protestant, nego je i više od deset godina u romantičnoj vezi s muslimanskim imigrantom Walidom koji je pobjegao iz Saudijske Arabije kako bi sačuvao živu glavu.
Frank i Walid se doimaju na prvi pogled kao neobičan, neskladan i čudan ljubavni par, kako fizički tako i karakterno. Frank (glumi ga englesko-američki glumac Paul Bettany) je više boemski tip intelektualca, visok, mršav, plav, brkat, pali cigrate jednu za drugom i liječeni je alkoholičar. Nekonfliktne je osobnosti, tolerantan i pun razumijevanja, zrači stoičkim karakterom, ali je pod pritiskom trauma sklon rješenje potražiti u alkoholu. U odnosu na njega Walid (utjelovio ga je libanonski glumac Peter Macdissi) staloženi je gej musliman, fizički punije građe, uredno podšišane brade te pristojne, ugodne i primjetno feminiziranije osobnosti.
Fanatizam i 'toksična muškost'
Baš kada pomislite da znate u kojem će se smjeru kretati film, redatelj iznenada mijenja kurs. Frank saznaje da mu je otac umro te se nevoljko odlučuje vratiti na njegov pogreb, a fokus filma se prebacuje sa sazrijevanja Bethe na zakašnjelo ili odgođeno sazrijevanje Franka. Na površinu izlaze njegovi potisnuti strahovi, sklonost bježanja od istine o sebi te se ispostavlja da je i dalje duboko obilježen traumom iz vremena adolescencije kada ga je otac zatekao u zagrljaju s dečkom Samuelom koji je nakon toga počinio samoubojstvo utopivši se u jezeru.
Otac je prikazan kao fundamentalni kršćanin, okrutan i tvrd čovjek bez samilosti, ispunjen zastrašujućom količinom mržnje prema Franku zbog njegove seksualne sklonosti. Ball je rekao za SF Weekly da je Frankov otac reprezentacija "toksične muškosti" obilježene voljom za dominacijom i strahom od ranjivosti zbog kojega reagira na destruktivan način. "Kockaš sa svojom vlastitom dušom, sine, otvarajući se prema toj bolesti. Želiš biti peder? To je perverzija, Bog će ti sam okrenuti leđa, bacit će te u ognjeno jezero", upozori otac mladog Franka nakon što mu je zaprijetio da će ga ubiti ako ga ponovno zatekne sa Samuelom.
Nasuprot njemu nalazi se empatični Walid pružajući Franku emocionalnu i psihološku podršku tijekom cijelog putovanja kući na pogreb i u svemu što će potom uslijediti. Problem je što ga je Ball u konačnici neuvjerljivo okrakterizirao kao pomalo blesavog ili krajnje naivnog čovjeka s obzirom na to da ne shvaća ozbiljnost stvarne opasnosti konzervativnog juga na koju ga Frank upozorava, iako je priznao da je iz Saudijske Arabije otišao jer tamo, kako kaže, gejevima odrubljuju glave i vješaju ih. Također, iako u jednom trenutku poput pravog i autentičnog "lošeg" dečka kaže da ga ne zanima finoća jer ona "uvijek nešto skriva", kao i da ga zanima ono skriveno, Walid je istinski fin i drag čovjek, gotovo do ruba pretjeranosti.
Radikalno optimističan kraj
I dok je prvi dio filma bio dosta dobar, zanimljiv i svjež, a drugi se dio u formi filma ceste solidno držao, zadnji dio postaje težak za gledanje nakon što tijekom oporuke preminula oca cijela obitelj saznaje da je Frank gej. Ne zbog tragične kulminacije kakva bi se mogla očekivati, nego upravo suprotno, zbog radikalno optimističnog i melodramatskog obrata u kojemu do tada vrlo konzervativna obitelj s nekim i prilično zadrtim članovima, odjednom, nekom čarolijom, s mnoštvo suza, zagrljaja i osmijeha prihvati Franka i njegova partnera kao da se ništa prije toga nije dogodilo.
Frankova majka, koja je nakon smrti okrutnog oca postala svojevrsna glava obitelji, kaže Franku da je on njezin dragocjeni dar od Boga i da to nikada ništa neće promijeniti, objasnivši da je oduvijek znala za njegovu sklonost muškarcima. Žena njegova brata Kitty je oduševljena, posebno finim mirisom Walida, sestra Neva je ponosna, a inače zloban i primitivan brat Mike odjednom nema nikakvih problema s Frankovom seksualnošću. Doduše, nisu svi baš toliko oduševljeni. Dok suprug njegove sestre Bo vidno posramljen odbija prihvatiti Frankovu vezu s Walidom, tetka Butch nije propustila Franku prigovoriti da će završiti u paklu, što je on dobrodušno i s razumijevanjem interpretirao kao njezino odobravanje.
Čini se kao da Ball filmom Stric Frank u konačnici sugerira da je dovoljno samo riješiti se "toksične muškosti", krute dosljednosti religije, patrijarhat zamijeniti matrijarhatom, tvrdoću i sirovost mekanijim pristupom i, eto, sve će biti u redu. Dobrota će pobijediti zlo, zavladat će idilični mir i sloga, pomirit će se okoštala religiozna vjerovanja i homoseksualno-liberalni način života. Koliko je takvo krajnje pojednostavljeno i naivno rješenje kompleksnih svjetonazorskih aporija zaista realno, teško je reći. Iako u pojedinim situacijama nije nemoguće, čini se prije poput pustih želja.
Jer, ne bih se želio kladiti da će vjernici, prije svega abrahamskih religija, kako kod nas tako i vani, pohrliti prihvatiti ovakve progresivne ideje filma o otvorenom prihvaćanju homoseksualnih zajednica i činova kao nešto nedevijantno, "prirodno" i normalno. Pa ni da će baš sada u vrijeme došašća postati središte okupljanja obitelji nakon ručka tijekom popodnevne fjake, bez obzira na svu toplinu i dobroćudnost kakvu dijeli s uobičajenim obiteljskim filmovima pozitive i dobrog osjećaja.
