Ako nemaš dobar film, bolje ti je imati odličnu reklamu i PR, bit će neko nepisano pravilo ne samo na balkanskom ogranku filmske industrije. Naime, kad se rade nastavci popularnih populističkih filmova, kreativnost kako redateljska tako i glumačka, mahom mora biti žrtvovana nauštrb reciprociteta i podilaženja predmnijevanom gledateljskom ukusu i očekivanjima.
Tom se potkom vodio tim jednog od najagilnijih beogradskih glumaca/redatelja Dragana Bjelogrlića, pri realizaciji nastavka poprilično gledljive nogometne komediodrame Montevideo, bog te video. Odlično odrađen marketinški posao sugerirat će kako se radi o nezaobilaznom filmskom nastavku, dokle po izlasku iz kina ostaje onaj upitnik je li moralo sve toliko predvidljivo i sapuničarski stilizirano biti.
Priča je to inspirirana stvarnim događajima o sudjelovanju jugoslavenske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine kada je taj povremeno velebni luzerski mentalitet malog naroda s velikih sportskih natjecanja bio dobrano načet nadomak velikog sportskog trijumfa.
Unatoč velikoj prilici predstavnici Kraljevine Jugoslavije tada su zaustavljeni uslijed štetnih sudačkih odluka u polufinalnoj utakmici s domaćinom prvenstva. Tada su po prvi puta osjetili okus nepravde i stopiranje talenta nauštrb viših ciljeva (udovoljavanja domaćinu).
Uz sportski događaj o kojem svi zainteresirani sve znaju (nogometno prvenstvo), aktualnost trenutna i odličan timing u godini novog svjetskog prvenstva, Bjelogrlić je pametno povezao eho nekih davnih vremena s recentnim podbadanjima na susjedskim nacionalističkim relacijama (uloga Branka Đurića).
//www.youtube.com/embed/ncukgKW_ofs
Priča je snimana na imitacijama egzotičnih, gotovo autentičnih lokacija (Španjolska, Italija, Crna Gora) i fotografija filma zna biti vizualno vrlo lijepo i znalački izvedena. Prelijepa španjolska glumica Elena Martinez oku je ugodan dodatak svakom pojavom u kadru.
Ono što ne funkcionira ili je podosta krivo stilizirano su plošni i suhoparni dijalozi, ukočena galerija mladih glumaca (Miloš Biković, Petar Strugar, Viktor Savić, Nebojša Ilić, Vojin Četković, Predrag Vasić), vizualna pakiranja i slikovite metafore u scenama pretjeranog oduševljenja Brazilcima (njihov trening i akrobatske ekshibicije na plešćanoj plaži), osciliranje u dizanjima tenzija i dramskih napetosti, pretjerana poetičnost narativnog dijela priče i romantiziranje na TV serijski (nota bene, nakon prvog filma snimljen je TV serijal istog naziva) i a ne kino način, nemuštost izvedbe specijalnih efekata.
Sociološki kontekst 'važnosti' uloge nogometa u društvu u poredbi ranih dana prema danas, od pojave Armanda Assantea kao osvjedočenog ljubitelja glume na ovim prostorima objašnjena je podcrtavanjem nemanja velikih ni bitnih razlika nekad i sad.
Lova je ta koja okreće, a ljubav, strast i talent je taj koji gubi. Potkonteksti ljubavnih priča, noćnog života mladih nogometaša, paralelnih rukavaca glavne priče, nisu osobito unaprijedili cjelinu. Kada se priča o legendama nije dovoljno legende dizati nekritički u nebesa. Takvim im postupcima oduzimate svu životnost. Moglo se malo manje šminkati a malo više raditi na sadržaju priče obzirom da je se tendiralo oslanjati na utemeljenim stvarnim događajima, zapisanim prema romantiziranim sjećanjima, zapisima i usmenim predajama. Sve ostalo je sapuničarska nadgradnja.
Ambicije ni Bjelogrliću ni filmu ne nedostaje, stvari su odrađene zanatski pismeno, ali ono čega nema je uvjerljivosti i korespondencije s gledateljima koji od filma traže ponešto više angažmana od uzdaha i slijeganja ramenima za nekoć davnim romantičnim vremenima i zemljama kojih više nema, kad se kao igralo za ponos a ne lovu. Moglo se tako i filmove snimati.
Ocjena: 4/10
