Razbacivati se epitetima, superlativima i hiperbolama u svrhu dočaravanja doživljaja ili što bližih impresija nekog od recentnih proizvoda filmske industrije daleko češće bude rezultatom više ili manje mudro osmišljenih propagandnih kampanja.
Međutim, u slučaju novog filma lucidnog holivudskog scenarističkog i redateljskog mavericka Spikea Jonzea riječ je o dosta zornom doživljaju njegova osvrta na ljubav 21. stoljeća.
Riječ je o jednom od najtužnijih, najotuđenijih i najoriginalnijih čitanja svih rukavaca ljubavi novog doba. Međutim, veličanstvenih u toj svojoj tami. Da je kojim slučajem Kafka živ, djelovao u ovom stoljeću, pisao svoje alijenacije filmskim rukopisima, njegova bi otuđenja i odumiranja ljudskog vjerojatno izgledala najsličnije ovome.
Dosadašnja filmografija dotičnog Jonzea govori u prilog iznimno pomaknutog i odmaknutog filmaša čiji je najveći adut mašta, originalnost i nepristajanje na klasična i očekivana rješenja prilikom izvedbi priča. Biti John Malkovich, Adaptacija, Where The Wild Things Are svako za sebe ostvarenje majstorska su, visoko emotivna i osobena djela.
Vizualno silno estetičan (afirmiran kao redatelj brojnih spotova sve probranim imenima indie, rap ili plesne scene od Sonic Youtha, Beastie Boys, Daft Punk, Bjork, Arcade Fire, Chemical Brothersa, Fatboy Slima, Weezera, Elastice...), ali fokusiran na ljude, karaktere, drugačije centrirane ljudske sudbine Jonze se napaja slojevitošću i neobičnosti svojih likova.
U najnovijoj wannabe romantičnoj komediji centrirao se na karakterni minimalizam glavnog lika pomoću kojeg će progovoriti o cijelom spektru emocija i vapajima za ljubavi. No, osim toga radi se o vrhunskoj psihološkoj studiji lika kao česte preslike nas samih, često nemoćnih po pitanju introspekcije i analize vlastitih pogrešnih koraka u potrazi za Njom, u ovom slučaju.
Naime, u bliskoj budućnosti, desetak godina od danas Theodore Twombly (sjajni, normalizirani Joaquin Phoenix), je introvertirani usamljenik smiksanih emocija koji se pokušava oporaviti od prekida s dugogodišnjom djevojkom (mala ali vrhunska uloga Rooney Mara).
//www.youtube.com/embed/WzV6mXIOVl4
Pritom će mu asistirati susjeda (Amy Adams) i pokušaji dejtanja (Olivia Wilde). Međutim, sve se pokazuje uzaludnim u njegovom sustavu vrednovanja emocija. Dok ne instalira novi operativni sustav na kompjuteru i u život mu uđe Samantha (Scarlet Johansson).
Osim, što ona nije živo biće već glas... Od tog trena događa se postepna implozija samozatajnog karaktera. Oslobađanje demona prošlosti na račun otkrivanja možda još veće emotivne tragike onoga što donosi sutra.
Uz fantastične glumačke epizode spomenutih djevojaka i lead Joaquina Phoenixa, film oduševljava na nekoliko razina. Prvenstveno izvanredno raspisanim scenarijem i slojevitim levitiranjem po općim mjestima ljubavi, u ovom slučaju majstorski izvrnutim naopačke.
Jonzeov pristup likovima je toliko topao i ljudski, ali istovremeno nimalo navijački, dapače, nerijetko se fokusirajući na njihove slabosti, naglašavanjem njih, pokušava progovoriti o problematici otuđenja ljubavnih, prijateljskih i inih veza galopiranjem vremena sada i danas, ali i onoga vrlo skoro pred nama. Uz nekoliko predugih kadrova, film je mogao biti kraći desetak minuta, no to nesavršenstvo upravo ga čini još privlačnijim. Radi se o sporotečnom emotivnom vatrometu, rijetko viđenom u povijesti ljubavnih filmova svih vremena.
Ona je naprosto metafilmsko iskustvo, veličanstveni film o ljubavi čija nježnost ostavlja modrice, ugrize i ožiljke, za koje je pitanje hoće li i mogu li ikada zarasti.
