Dok su Metastaze bile metstazirani 'rvacki Trainspotting', urbana i žestoka drama o devijacijama likova iz susjedstva, dotle oksimoron novog naslova krije jednako brutalni triler iz medicinskog miljea, provociran istinitim događajima kao vjernom preslikom funkcioniranja dijela hrvatskog zdravstva. Roman Ive Balenovića pisan na krilima velikog uspjeha prethodnika smješten je u radnu okolinu iz koje sam potiče i djelom preslikava ili prepričava prilagodbu vjerojatnih događaja kojima je svjedočio ili slušao od kolega liječnika. Bilo koja varijanta preslikavanja stvarnosti bila, dovoljno je strašnom. Tim više jer je sam rukopis djela u originalnom smislu realiziran kao svojevrsni scenarij, olakšavši time redatelju dobar dio posla (zbog produkcijskih je razloga i nedostatka financija prilagođen, točnije izbačen dio o prodavanju organa i operiranjima po zemljama Latinske Amerike). Priča je to o mladom i arogantnom ginekologu Danku Babiću (slikoviti Rene Bitorajac), liku s druge strane zakona koji svoj poslovni uspjeh i pentranje na hijerarhijskoj ljestvici duguje koketiranju s kriminalom. Ilegalnim pobačajima, krivotvorenjima nalaza, ping ponganjem s najvrjednijim i intimnijim dijelom ljudske reprodukcije, stadijem trudnoće.
Potpomognutom i pokriven sličnim amoralcima u policiji (sjajni Leon Lučev), okružen jednakom klijentelom onkraj kriminala i zagrebačkog podzemlja (jednako uvjerljivi Emir Hadžihafisbegović, Slaven Knezović, Zdenko Jelčić), dr. Babić svoju ambiciju ostvaruje realiziranjem pobačaja za političare i kriminalce, prevarama pri dijagnozama, vikend drogiranjima, sviranjem elektro bubnjeva, kurvanjima s ruskim prostitutkama, povremenim seksanjem djelatnica bolnice (sporedni snošaji s Natašom Janjić i Zrinkom Cvitešić dokazivat će o doktorovom ne samo seksualno nabubalom libidu), ismijavanjem ili manipuliranjem nalazima svojih inozemnih kolega (Rakan Rushaidat).
Zgodna scena koja ga dobro opisuje kao lika je kad prilikom vožnje gradom slušajući na radiju Šank Hladnog Piva trenutno mijenja radio postaju uz komentar 'Seljačine' ili slično. Od dodira sustava leđa mu štete podmitljivi kolege i spomenuti znanci, no ne u tolikoj mjeri da u svojoj bahatosti ne uspije napraviti nekoliko krivih koraka koji će mu navući policiju i onaj manji, neokaljani dio zdravstva… Redatelj Schmidt je ponovio glumce, stilistiku, pristup režiji i snimanju, držeći se dinamičnog tempa stvarnosti, pokriven sjajnim romanom. Naturalizam, prirodnost, dokumentarizam, ponovo su odlike stila snimanja. Kamera je dinamična, mahom snimana iz ruke, scene nasilne, sirove, pseudodokumentarne, ali nadasve sugestivne. Kadriralo se po principu 'što se manje vidi a više zamišlja, to strašnije' tako da se ne proljeva krvi mimo odstranjenih fetusa ili zaklanih pasa, ali su scene dovoljno strašne da gledatelje slabijih želudaca nukaju na okretanje glavom.
Jedini vizualni dio koji upada i bode u oči je ta toliko hvaljena i glasovita 'uvozna' perika na glavi ćelavog Bitorajca koja nikako ne djeluje prirodnom niti odgovara njegovoj facologiji. Bilo je daleko sretnijih rješenja koje bi prilagodili njegovoj konstrukciji crta lica. Raspodjela uloga je odlična, brojne sporedne role već spomenutih i Dražena Šivka, Kreše Mikića, Mustafe Nadarevića, Ksenije Marinković, Ljube Kerekeša realistične su i uvjerljive. Glazba detaljno prati zbivanja, dok je prigodni punchline 'Program tvog kompjutera'. Nakon novog Schmidtovog filma kojem u režijskom ili zanatskom smislu nema ozbiljnijih prigovora, definitivno će se polarizirati dio gledatelja na dobar dio onih koji će dva puta razmišljati o porodu unutar sustava zagrebačkih bolnica (iako će pravilo vrijediti i za ostale centre u Hrvatskoj) i onih koji će se pokušati tješiti vječno upotrebljivom sintagmom 'to je samo film', ma koliko svatko od nas iz prve ili druge ruke znali brutalnost domaće stvarnosti i pregršt takvih priča. Happy end? Ma dajte molim vas, pa živimo u Hrvatskoj.
8/10
