Nema sumnje da je mit o Abrahamovu žrtvovanju Izaka Jahvi jedna od najbrutalnijih biblijskih priča, istovremeno zastrašujuća na doslovnoj i fascinantna na metaforičkoj razini izvan teološkog konteksta. Ako na jednoj stani užasava jer uspostavlja fanatični narativ prema kojemu je moralno opravdano biti spreman zaklati vlastitog sina kako bi se potvrdila vjera i poslušnost Bogu, na drugoj strani slikovito poučava o apstraktnoj vrijednosti žrtvovanja onoga što nam je važno radi nekog višeg cilja. Primjerice, privremeno žrtvovanje vlastitog vremena koje bismo mogli provesti u druženju ili zabavi s drugima, radi obrazovanja, posla ili nekog drugog dugoročnog cilja.
Geja (Gaia, 2021.), jedan od najneobičnijih horor filmova koji ćete pogledati u zadnje vrijeme, poigrava se s ovom biblijskom mitologijom premještajući je u suvremeni kontekst environmentalizma, zabrinutosti za okoliš te čovjekov odnos prema prirodi i prirode prema čovjeku. Inaugurira Majku Prirodu na tron osvetoljubivog boga, štovanje kojeg ovisi primarno o egzistencijalnom strahu od kazne za počinjene grijehe. Priroda u Geji postaje lik poput grčke personifikacije Majke Zemlje, svjesno čudovište, odnosno antagonist suprotstavljen čovjeku, njegovoj kulturi, društvu i arhitekturi.
Geja (Gaia, 2021.)
Film je režirao južnoafrički redatelj Jaco Bouwer, inače klasično obrazovani kazališni redatelj koji je do filma prešao put od teatra preko televizije. Geja je njegov prvi igrani film, i to, mogu reći, poprilično odvažan i beskompromisan u odnosu na trenutnu produkciju glavne struje. Poigravajući se sa žanrovskim odredicama poput Andrzeja Żuławskog u Opsjednutosti (Possession, 1981.) koji motive filma strave nije koristio radi pukog plašenja ili poticanja strave i užasa, Bouwer kroz horor primarno progovara o odnosu čovjeka i prirode.
Ekološki horor i drama preživljavanja
Smještena uglavnom unutar zadivljujuće i zastrašujuće šume Vrtne rute u Južnoj Africi, priča je jednostavna i povrh svega mistična. Tipično hororu, čuvarica parka Gabi (Monique Rockman) razdvaja se prilikom obilaska od svog kolege Winstona (Anthony Oseyemi) kako bi u divljini potražila nestalog drona uspkos tome što su oboje svjesni opasnosti takvog poteza. Film nastoji izbjeći za suvremenu publiku klišeiziranu neuvjerljivost žanra kada likovi odlaze u prijeteću nepoznatost tako što na već puno puta viđeni način obavještava kroz likove da zna što se događa, istovremeno signalizirajući jezu neugodnim neprizornim tonovima.
Stvari se, kao što je za pretpostaviti, ubrzo počinju komplicirati i očekivano ići na gore. Dok Winston vrlo brzo stradava, Gabi ozljedi nogu upadajući u lovačku zamku, što je dovodi do poznanstva s dvojicom muškaraca, antitehnološkim i antikulturnim prozelitom Barendom (Carel Nel) te njegovim šutljivim sinom Stefanom (Alex Van Dyk) koji godinama žive izvan civilizacije poput domorodaca. Barend je poput religijskog fanatika odgojio sina slično kao što su majmuni podigli Tarzana u džungli, bez dodira sa suvremenom civilizacijom. On se doima poput simbola radikalnih zelenih koji svoju mizantropiju kompenziraju gotovo seksualnom privlačnošću prema prirodi.
Geja (Gaia, 2021.)
Zajedno s Gabi otkrivamo da je šuma puno zlokobnija nego što se čini. Suprotno romantičnoj viziji ekoloških aktivista koji poimaju prirodu poput dobre majke čije bi idealno stanje postojalo i dalje samo da ga nije poremetio čovjek svojom voljom za moći i eksploatacijom, film prikazuje prirodu kao opasnog tuđinca. Ona se poput boga okreće protiv čovjeka, osvećujući se onda kada joj njezin plod ne polaže žrtvu i ne štuje ju kao jedinstveno vrhovno biće. A to čini, slično kao u nadnarovnom hororu Ruševine (The Ruins, 2008.) putem tjelesnog horora, ulazeći u njega, preuzimajući kontrolu i iz njega ponovno izrastajući u obliku flore.
„Geja je ekološki horor, drama preživljavanja. Za opstanak u svijetu koji ne prašta, šuma je postavljena kao glavni antagonist. Međutim, to je najbolja vrsta antagonista jer cijelo vrijeme posjeduje simpatije publike. Čovjekovo uništavanje prirode vodi nas sve brže prema budućnosti koja nadilazi našu maštu. Geja se odmiče od antropocentrične perspektive i to koristi za istraživanje zastrašujuće ljepote svijeta u kojem ljudi više nisu u središtu postojanja“, objasnio je Bouwer za Memeburn.
Poticanje klaustrofobije kroz omjer slike
Bouwer je namjerno koristio različite formate filmske slike kako bi izazvao određene psihološke efekte. Početak je snimljen u širokom formatu 16:9, tipičnom za televiziju visoke razlučivosti (HD) i računalne monitore, većina filma u nešto užem, kompromisnom omjeru 14:9 (1.55:1), vrhunac radnje sužen je na uski, televizijski format 4:3 (kao npr. Liga pravde Zacka Snydera), a epilog je izložen unutar omjera 2:1. Riječ je o formatu koji je u zadnje vrijeme doživio povratak (koriste ga platforme poput Netflixa i Amazon Videa) nakon što ga je krajem 1990-ih predložio kao Univisum Vittorio Storaro te je kompromis između 16:9 i širokog filmskog formata 2.35:1 ili 2.39:1.
U razgovoru za filmski portal Get Reel Movies redatelj je otkrio da uporaba različitih omjera nije imala samo estetsku namjeru snimanja vertikalnosti visokih drveća. Uži format je poslužio kao klasično tehničko sredstvo suptilnog izazivanja osjećaja klaustrofobije. Odnosno, kako je objasnio, prikazivanja manje negativnog prostora oko središnjih subjekata slike imalo je funkciju stvaranja određenog pritiska nad likovima okruženih šumom.
Barend (Carel Nel) u prizoru Geje (Gaia, 2021.)
Osim što je vizualno lijep i „tripoidno“ halucinogen u eksperimentalističkom miješaju slika stvarnosti i fantazije i halucinacija, film ima bogatu i pažljivo konstruiranu psihodeličnu zvučnu sliku. Gotovo je taktilan dok slušamo klijanje, gnjecanje, kruljenje i slične ljigave zvukove koji često pobuđuju odvratnost prema mokrim, ljepljivim teksturama, prije nego nastupi osjećaj jeze obilježen oštrim škripanjem, šumovima, disontnim, neugodnim i psihodeličnim tonovima.
Geja je film polaganog izlaganja, čudan, psihodeličan, poput halucinogenog tripa. Iako se trudi biti dubok poput umjetničkih filmova ali bez poriva očitavanja lekcije, ostavlja dojam praznine i neoriginalnosti unatoč ekstravagantnosti. Nije ono što mislite da će biti, a opet nije ni uvrnut koliko nastoji biti. Strah ne potiče iznenadnim plašenjem jeftinom tehnikom "jump scare", nego ga gradi konstantnom napetošću i podgrijavanjem osjećaja da zlo vreba na svakom koraku iza ukletog zelenila.
