Zašto bi netko u današnje vrijeme želio snimiti film u crno-bijeloj tehnici? Estetski razlozi i simbolična značenja nameću se kao očigledni odgovor. Naime, crno-bijela fotografija, kada je napravljena kako treba, posjeduje kvalitete zbog kojih ljudi, stvari i objekti mogu izgledati predivno i glamurozno. Također, jednakom oštrinom svih planova dubinskih kadrova dopušta kreativnost pri kompoziciji scene i kontinuirano-realnu interakciju likova baš kao u stvarnosti. Na simboličkoj razini, crno-bijela fotografija može poslužiti, primjerice, kao odraz binarnih društvenih podjela, može naglasiti razliku između prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i umjetnosti, odnosno stvarnost i iluzije ili mašte.
Inspiriran vlastitim odrastanjem, (polu)autobiografski film Belfast (2021.), Kennetha Branagha, koji je između ostalog uz Šape pasje (The Power of the Dog) među najizglednijim kandidatima za osvajanje ovogodišnje nagrade Oscar, koristi monokromatsku tehniku kao impresionističko sredstvo oslikavanja subjektivnih sjećanja autora kroz nevino-naivne oči devetogodišnjeg dječaka Buddyja za vrijeme eskalacije sjevernoirskog sukoba ("The Troubles") potkraj 1960-ih. Odsutnost boje funkcionira istovremeno i kao sredstvo poetiziranja dojmova prošlih događaja, ali i kao sredstvo pobuđivanja osjećaja realnosti prošlosti.
Možda se čini apsurdno i suprotno intuiciji, no crno-bijela fotografija slike čini stvarnijima nego što bi to bio slučaj da su korištene boje. To najbolje dolazi do izražaja u sceni kada Buddy s obitelji u kinu gleda film u boji ili kada s bakom u kazalištu gleda predstavu koja pršti bojama. Taj upliv boje u crno-bijelu (filmsku) stvarnost s jedne strane naglašava kakvu eksploziju fascinacije i mašte može izazazvati umjetnost, a s druge strane služi kao sredstvo ontološkog razlikovanja sirove, jednolične realnosti te fascinantnog svijeta umjetnosti. Treća funkcija boje na početku i kraju filma je razlikovanje sadašnjosti (aktualnih slika) od prošlosti ili sjećanja. Sve to treba promatrati u kontekstu nejasnog status boje, za koju se čini da nije esencijalno svojstvo nama izvanjskog, objektivnog svijeta, nego radije kvaliteta slike koja se pojavljuje unutar uma subjekta.
Osobna drama odrastanja
Belfast je vrlo osoban, mali, periodični film prožet nostalgijom i etičkim pitanjima. Nekonvencionalna je drama, koja posuđuje estetske i narativne značajke vesterna. Na društvenoj mikrorazini redatelj je konstruirao jasnu crno-bijelu podjelu na dobre i loše likove, baš po uzoru na omiljene vesterne, dok je makrorazina ili širi društveni kontekst događanja moralno nejasan onoliko koliko je inače nejasan devetogodišnjacima. Manje-više iz perspektive Buddyja gledamo na odrasle ljude poput divova, svjedočimo fragmentiranim situacijama i razgovorima odraslih koje ne razumijemo u potpunosti. Promatramo iznenadnu navalu nasilnog razbijanja idile odrastanja u maloj zajednici gdje svatko poznaje svakoga, širenje podjela na religijskoj osnovi (protestanti i katolici) te dizanje "zidova".
Gledajući film osjećamo poput Buddyja da se događa nešto veće od nas, čiji su opipljivi i neposredni uzroci religiozni, ideološki i etnički, a neopipljivi i nevidljivi uzroci naslućuju se da se prostiru u široj međunarodnoj politici. Pritisnut situacijom, Buddy odjednom uči da je svijet puno kompleksniji nego što je zbrajanje i množenje u matematici. Kada mu djed pokaže kako napisati brojeve tako da mogu imati dva značenja ne bi li po potrebi zbunio nastavnicu i dobio bolju ocjenu, Buddy ga upita nije li to varanje i ne postoji li samo jedan točan odgovor. "Da je to istina, ljudi se ne bi raznosili po cijelom ovom gradu", odgovori mu djed.
Oni koji su kao djeca u Hrvatskoj doživjeli rat možda će i osobno pronaći značajne paralele koje nadilaze kontekst sjevernoirskog sukoba. Osjećaj nestvarnosti, uska dječja perspektiva prema nevidljivom "kiklopu", snažno kidanje društva na "nas" i "njih", kriza identiteta i urušavanje zajedničkog shvaćanja stvarnosti. Pa onda osluškivanje nejasnih razgovora roditelja, gubitak veza s prijateljima, priče o bliskim susretima sa smrću, odlazak u neki drugi grad, na neko drugo, sigurnije mjesto.
Balans između tuge i sreće
Nemojte zbog toga misliti da je Belfast depresivan, dosadan ili težak film. Branagh je uspio izvrsno balansirati između tuge i sreće, uvijek u konačnici slaveći život kroz smijeh i ironiju. Najbolji primjer je scena pokopa Buddyjeva djeda u kojoj autor ironično opaža da jednom kada umremo gledamo iz donjeg rakursa, baš kao što smo na svijet gledali dok smo bili djeca - iz perspektive od dolje prema gore. "Zato nemojte u žalosti reći da vam je žao što ga nema, nego recite sa zahvalnošću da vam je drago što je bio ovdje", govori svećenik dok kamera gleda iz perspektive pokojnika, nijemog mrtvačkog sanduka u zemlji, gore prema najužoj obitelj.
Nakon takvog neugodnog, pomalo morbidnog, prizora, umjesto očekivanog ozbiljnijeg i sumornijeg druženja, Branagh je odlučio prikazati idiličnu scenu zajedništva i sreće postojanja kroz pjesmu i ples na karminama (lat. pjevanje, pjesma) poslije pogrebne ceremonije dok Buddyjev tata, Jamie Dornan, nadahnuto pjeva klasik iz 1967. "Everlasting love".
Belfast je Branaghova poetizirana posveta obitelji, ljudima koje je poznavao, prvoj ljubavi, rodnom mjestu i vremenu odrastanja, kao i emotivno ljubavno pismo kinematografiji. Ali, film je i puno više od toga. Afirmira hrabrost i racionalni individualizam nasuprot plemenskog duha kolektivizma te je u svojoj srži poruka tolerancije, ljubavi i optimizma usprkos kaosu i nesreći.
