Nakon što je Ilya Naishuller oduševio superzabavnom akcijom Nobody, Guy Ritchie je ovu godinu obogatio sa svojom ništa manje zabavnom akcijom osvete Dani gnjeva (Wrath of Man). Netipično ozbiljan i mračan, ali ipak s određenom dozom mačo humora, Ritchie je uskrsio malo poznat francuski film Pratilac (Le Convoyeur, 2004), reinterpreirao ga, konceptualno promijenio i nadogradio napravivši napetu, stiliziranu i eksplozivnu klasičnu akciju ispričanu nelinearnim pripovijednim stilom.
Naslov bi mogao biti svojevrsna referenca na vestern Gnjev Božji (The Wrath of God, 1972.), koji je objavljen iste godine kao i Aguirre, gnjev Božji (Aguirre, the Wrath of God), Wenera Herzoga, što nije nemoguće s obzirom da je Ritchie, kako je otkrio u razgovoru za The Quint, tijekom odrastanja obožavao spaghetti vesterne i filmove Clinta Eastwooda. Ta ljubav prema estetici vesterna ogleda se u fontu na plakatu filma i u uvodnoj špici, kao i u tome da je glavni (anti)junak tipični misteriozni revolveraš nepoznatih motiva i prošlosti.
Za razliku od izvornog francuskog filma, gdje se ispostavlja da je stranac „običan“ čovjek, u Danima gnjeva stranac je ultimativna mašina za ubijanje pod nadimkom H „kao bomba ili Jesus H“, koji se zapošljava u tvrtki za prijevoz novca radi osvete nakon što izgubi sina. Savršena je to uloga opakog tipa za akcijsku zvijezdu kakav je Jason Statham, s kojim je Ritchie zadnji put surađivao prije dalekih 16 godina. Dani gnjeva se pri tome doima „meta“, jer se čini kao da ga je Ritchie snimio u obliku alternativne povijest fikcionalne priče kako bi osvetio depresivnost i beznadnost francuskog filma.
Nelinearno pripovijedanje
Koliko god je Ritchiejev film zvijer svoje vrste, osnovne ideje iz filma Pratilac jasno su uočljive, pa čak i rudimentarna ideja nelinearnog pripovjedanja. Naime, u francuskom filmu postoji jedan retrospektivni segment koji objašnjava motive glavnog lika, tj. zašto se odlučio zaposliti kao zaštitar. Ritchie je tu ideju razradio u multiperspektivnost izlaganja koje mu služi kao sredstvo građenja napetosti, emocionalne investiranosti te kao način razbijanja gledateljevih očekivanja.
Kritičari su već primijetili sličnosti s kultnom kriminalističkom dramom Michaela Manna Vrućina (Heat, 1995.) u kojemu su se Robert De Niro i Al Pacino po prvi put sreli na velikom platnu. Međutim, sličnosti su prije periferne negoli esencijalne, i većinom se odnose na scenu početne pljačke vozila za prijevoz novca tijekom koje se dogode neočekivane stvari.
Bez previše drame i romanse
Drama i romansa u Danima gnjeva svedeni su na minimum, ako uopće i postoje, te su podređeni akciji i napetosti, tako da je i ono malo romantičnih poveznica glavnog lika s „ljepšim spolom“ u potpunosti površno. Stathamova emocionalna hladnoća, jednodimenzionalnost, bezizražajnost i kamena krutost poput Terminatora ne popušta ni onda kada upadne u seksualnu aferu s kolegicom na poslu, kao ni tijekom razgovora s bivšom ženom o tragičnoj sudbini njihova sina.
Scott Eastwood
Njegov jedini cilj je osveta, pri čemu od „neuhvatljivog“ usamljenika i autsjadera ubrzo prerasta u nešto poput instantne karizmatične zvijezde tvrtke Fortico Security za koju je tek počeo raditi. Nasuprot njemu nalazi se ambiciozna i vješta grupa pljačkaša željnih akcije i novaca, među kojima je i jedan od glavnih negativaca kojeg igra Scott Eastwood.
Scottova je fizička sličnost s nemjerljivo uspješnijim tatom na trenutke jeziva, a istovremeno i blagoslov i kletva. Čak i da je bolji glumac nego što zaista jest, nema sumnje da bi imao problema s dokazivanjem umjetničke jedinstvenosti s obzirom na breme tako slavnog oca. No, u ovom slučaju korist je bila obostrana, Guy je njegovim odabirom za ulogu na svojevrstan način napravio posvetu omiljenom glumcu i žanru iz djetinjstva, a Scott je dobio priliku raditi sa svojim herojem.
Vizualno prekrasan
Dani gnjeva nipošto nije originalan film. Obiluje klišejima, već viđenim rješenjima i idejama, ali je prokleto djelotvoran u dostavljanju svega onoga što se od takvog filma očekuje, i to na dobri stari način, ne opterećujući se političkom korektnosti i radikalno feminističkom opsjednutošću "toksičnom muškosti".
Film izgleda vizualno sjajno. Fotografija je prekrasna, prepuna zagasitih boja ugodnih za oko, scena je uvijek majstorski osvijetljena, a Ritchie je očigledno dosta pažnje posvetio kompoziciji kadrova i odnosima među planovima.
Prizor iz filma Dani gnjeva (Wrath of Man)
Uz to film i zvuči stvarno dobro. Izvanprizorna glazba koju je skladao britanski kompozitor Christopher Benstead nadopunjava prizore naglašavajući njihovu emocionalnu „boju“, pa je, primjerice, sablasna i repetitivna glazbena tema od 5-6 tonova pametno iskorištena kako bi kao lajtmotiv vraćala osjećaj uznemirujućih slika oružane pljačke s početka filma.
Zaista, riječ je o filmu za "prave muškarčine" koje sanjare o tome da su face i nemaju ništa protiv toga da "umru muški", iako će zasigurno privući i jedan dio žena.
