Minuo je onaj prirodni ciklus uživanja najposjećenijih godina i preživljavanja kriznih perioda, pa se za armagedonsko izdanje motovunci prisjećaju idile prvih dvaju festivala ne trčeći počasni krug. Dojam je kako se masovkama srednjih MFF godina gubilo filmske publike nauštrb partijanera, dok se u nastavku festivalskih petodnevki tražilo prohodnosti za ciljanu filmofilsku publiku.
Ove im je godine pošlo za filmom. Nema nesnosnih gužvi, rasterećenje gradskog trga i smanjivanje popratnih programa vratilo je vjeru ljubiteljima filmova koji će zaobići domaća kina. Bilo je ugodno, mirno, veselo. I opet se uglavnom pričalo o filmu nakon preživljavanja sudbonosne anno domini 2012. Ali najvažnije od svega, kina su bila ispunjena za većeg broja projekcija. Festivalske nagrade začete su posvetom dvojici klasika domaćeg filma, redateljima Lordanu Zafranoviću i Veljku Bulajiću, dodjelom nagrade 50 godina. Osim gromoglasnim pljeskom prisutnih i prigodnim projekcijama njihovih filmova Uzavreli grad i Lacrimosa/Osveta je moja trenutak će biti upamćen po dirljivom pismu Bate Živojinovića iz bolničkog kreveta kojim se obratio festivalu i Veljku Bulajiću.
Ako ga snaga i zdravlje posluži dogodine bi trebalo napraviti taj potez i konačno ugostiti jednog od najvećih glumaca ovih teritorija otkad je filmske umjetnosti. Ratne rane možda su zarasle, krivi potezi i riječi neka su sjećanja i praštanja. Njegovog Borisa više nema, ali Batin bi dolazak zasigurno bio simboličnom gestom širih razmjera. O nagradi Propeler odlučivao je žiri u sastavu Simon Perry, Jagoda Kaloper i Ruth Bradley.
Propeler Motovuna za najbolji film dobio je film Kašnjenje (La Demora, Delay) urugvajskog redatelja Rodriga Plá. Priča je to o senilnom ocu i odnos s kćerkom Marion, a žiri je nagradu opravdao zbog osobite humanosti i nježnosti, te ekspresivne i emotivne priče o obiteljskoj ljubavi, koja je snimljena vrhunskim redateljskim vještinama.
Nagradu Bauer za najbolji film s prostora ex Jugoslavije dobio je Klip, debitantski film srpske redateljice Maje Miloš koji tematizira 'sex, ljubav i turbofolk', prikazujući realni tinejdžerski svijet na rubu beogradskog predgrađa.
Žiri kritičarske nagrade FIPRESCI prepoznao je film Igra (Play), švedskog redatelja Rubena Östlunda, dok je najbolji kratki Motovunski film nizozemski film Slonovske noge (Elephant Feet) Dana Geesina. Motovunski filmski festival kao mnoga druga kulturna zbivanja načet je kriznim stanjem, nedostatkom financija, ali duha i entuzijazma, čini se još uvijek imaju dovoljno za progurati godine koje dolaze. Dogodine su očekivanja jednakom žamoru i zanosu svih generacija filmaša.
