Ovog vikenda film Show Must Go On Nevija Marasovića, dobitnika Zlatne arene za najbolji scenarij, Zlatne arene za specijalne efekte, nagrade kritike Oktavijan za najbolji film i Breze za najboljeg debitanta, počinje se prikazivati u čak 14 kina diljem Hrvatske.
Što se događalo iza kulisa, kako je proteklo snimanje filma, što se od njega očekivalo, koji su plusevi i minusi, te zašto baš Big Brother otkrio je u razgovoru za net.hr redatelj Nevio Marasović.
Filmom The Show Must Go otvoren je prošle godine festival u Puli, nakon čega je svojom neobičnom tematikom izazvao veliki interes i publike i struke. S obzirom na Vaš debitantski status u filmskoj produkciji prošle godine, otvaranje jednog takvog festivala značajan je uspjeh. Kako ste sve to doživjeli?
Pula je svakako bila više nego ugodno iznenađenje. Prije Pule namjerno nisam htio imati nikakva očekivanja u vezi s bilo kakvim nagradama jer jednostavno nisam znao kako će gledatelji i kritika reagirati na bitno drugačiji film, koji je k tome snimio neki klinac bez ikakvog budžeta. S obzirom na taj stav, sve nagrade na Puli su bile veliko iznenađenje i sreća...
TSMGO je osvojio Zlatnu arenu za najbolji scenarij i Zlatnu arenu za specijalne efekte, nagradu kritike Oktavijan za najbolji film te Brezu za najboljeg debitanta. Jeste li se nadali baš tolikom uspjehu? Nisam se nadao takvom uspjehu jer sam zabranio sam sebi maštati o bilo kakvim lovorikama. S druge strane film smo radili s ciljem da bude kvalitetan i uspješan jer ga u protivnome ne bismo ni snimali. Mislim da se nikome ne da potrošiti ovoliko vremena, snage, volje i vlastitog novca da bi snimio nešto što će na kraju završiti samo na YouTubeu, he he...
To je Vaš prvi dugometražni igrani film, kako ste uopće došli na ideju za njega? Prvu ideju sam dobio kada je tijekom druge sezone Big Brothera zavladala manija oko ptičje gripe, pa su natjecatelji koji bi ispali iz kuće nakon izlaska shvatili da je pola Slavonije pod okupacijom vojske koja vrši 'holokaust' nad jadnim kokošima i patkama. Palo mi je na pamet kako bi bilo cool da se vani zbilo nešto veće, naprimjer rat, a netko od natjecatelja izađe i skuži da je vani potpuni raspad sistema.
Jednu noć nešto kasnije sanjao sam da izvanzemaljci napadaju zemlju i atmosfera iščekivanja napada je bila toliko jaka i realna da sam ujutro pomislio kako bih volio prenijeti dio te atmosfere u neki film katastrofe. Tako da možemo reći da je ideja nastala spajanjem genocida kokoši i sna izvanzemaljske invazije.
Film obiluje scenama i proizvodima iz svakodnevnog života. Radnja se odvija u budućnosti, sedam godina od dana ulaska Hrvatske u EU, kada Hrvatska zbog nove blokovske podijeljenosti i sama postaje žrtvom atomske kataklizme. Slike Ciboninog tornja u plamenu, razrušenih tornjeva Zagrebačke katedrale ili znakova za povišenu radijaciju prisutne su na velikom platnu. Svi znamo da je za stvaranje takvog ugođaja i atmosfere bilo potrebno mnogo specijalnih efekata. Jeste li zadovoljni postignutim, ili postoji nešto što biste danas napravili drugačije? Što se tiče samih specijalnih efekata, studio Vizije ih je radio preko godinu dana i tu mogu reći da sam više nego zadovoljan. Dečki su napravili stvarno genijalan posao i postignutog se ne bi sramila ni neka američka produkcija...
S druge strane ima, naravno, nekoliko scena koje bismo snimili i napravili drugačije da smo imali bilo kakav budžet. Naprimjer meni je bila velika želja da snimimo Vukovarsku aveniju u Zagrebu iz helikoptera i da napravimo efektima potpuni kaos – ljudi koji bježe, auti koji se sudaraju, opću paniku... Međutim, najam helikoptera je skup, pa za to, nažalost, jednostavno nismo imali novca.
Zanimljivo je da u filmu razvedeni par glume bivši supružnici Sven Medvešek i Nataša Dorčić. Kako je izgledala ta suradnja? Pošto su Nataša i Sven potpuno normalni te iznimno dragi i ugodni ljudi, suradnja je bila više nego odlična. Oni zajedno imaju troje djece, tako da se viđaju gotovo svakodnevno, a njihova rastava je prošla mirno i bez svađa, pa između njih ne postoji nikakva zla krv. Dapače, imaju prekrasan odnos i međusobno se jako poštuju, a djeca su ih doživotno povezala... Kako je Nataša jednom rekla, ne bi bilo kome rodila troje djece...
Radnju filma prati i odlična glazba, hitovi TBF-a i Lollobrigide. To su dva benda koja u najvećoj mjeri predstavljaju urbanu domaću glazbu, jeste li time željeli naglasiti da je Vaš film uradak nove generacije? Ciljate li njime na određenu publiku? Glazbu za film birao sam po kriteriju stila koji odgovara samom filmu. Radi se o urbanoj priči koja se odvija u Zagrebu, tako da urbana, moderna glazba tu jednostavno savršeno odgovara.
TBF je bend koji nekako zvuči svevremenski, teško je procijeniti je li neka njihova pjesma od prošle godine ili pak još iz devedesetih, oni su neki retro-moderan miks u najboljem smislu. Lollobrigida zvuči nekako futuristički, tako da su oba benda bila odličan izbor za film čija se radnja odvija u bliskoj budućnosti.
Film ste radili s minimalnim sredstvima, jeste li time dokazali da je za dobar proizvod ipak najmanje bitan novac? Kada ste student režije, svaki film se radi bez budžeta, u gotovo nikakvim uvjetima. To je način rada koji smo svi mi studenti prošli i koji svakako ima svoj šarm. Za mnoge filmove koje sam snimao kao srednjoškolac, a kasnije i kao student režije vežu me neke predivne uspomene. Radi se o entuzijazmu, želji i volji koja se ne susreće na profesionalnim filmskim projektima. Međutim The Show Must Go On je definitivno moj zadnji veliki projekt koji sam radio u "studentskim" uvjetima snimanja, gdje taj entuzijazam krpa nedostatak financijskih sredstava.
S obzirom da se radi o vrlo ambicioznom dugometražnom projektu, snimanje je bilo naporno i iscrpljujuće do nezamislivih granica. Kada sam se odlučio upustiti u taj projekt, točno sam znao što me čeka. Osjećao sam se kao planinar koji se sprema osvojiti Mount Everest, koji zna da će taj podvig biti užasno težak i naporan, da će ga potpuno uništiti i da možda čak neće u tome na kraju ni uspjeti, ali da jednostavno mora probati.
Srećom, tijekom snimanja nismo imali nekih jako velikih problema, ali zato nije bilo mjesta i vremena za predah, za druženje, za neku zezanciju tijekom snimanja. Radilo se o 35 mukotrpnih dana stresa i neprekidnog rada koje nam je ispitalo granice izdržljivosti. Bilo je dana kada bih se probudio i ne bih mogao pomaknuti ni prst, a kamoli ustati, otići na set i snimati 12+ sati. Ali, onda skupiš taj zadnji atom snage i prisiliš se to izdržati...
Volja je puno bitnija od novca, ali novac je, nažalost, neizbježan. Ako netko poželi učiniti nešto slično, savjetujem da prvo jako dobro razmisli je li realno dovesti takav projekt do kraja. Meni se dogodila prilika kakva se događa jednom u životu, da su se sve karte posložile i da sam u tom trenutku bio prilično siguran da projekt možemo izgurati do kraja. Kompletna ekipa koja se bavi obradom tona i slike je sastavljena od najboljih hrvatskih profesionalaca s dugogodišnjim iskustvom rada na filmovima, serijama i reklamama, uključujući i mene, koji sam prethodno već tri godine režirao reklamne spotove A produkcije te stekao dosta iskustva u radu s profesionalnim filmskim ekipama.
Zaključak je da apsolutno potičem mlade filmaše da rade ambiciozne filmove za koje će dati 100 posto energije i za koje sam siguran da se mogu napraviti, ali s druge strane The Show Must Go On ne smije biti dokaz da se dugometražni film s "velikom pričom" može snimiti s lakoćom, jer to jednostavno nije tako. Sto stvari je na ovom projektu moglo poći krivo i sto puta se moglo dogoditi da projekt propadne da se nije baš sve složilo kako je trebalo.
Još bitnije, ima mnogo stvari u filmu koje bismo napravili puno bolje da smo imali ikakav budžet i da se svako mogao mirno baviti svojim poslom.
Za film treba novac i ovo nije otkrivanje novog principa snimanja filmova nego upravo suprotno – ovo je kako se filmovi ne bi trebali snimati, ali je opet dokaz da se može ako postoji volja i entuzijazam…
Tvorac ste i popularne serije Instruktor, koja je oduševila domaću publiku. Možemo slobodno zaključiti da Vaši projekti unose mnoge novine na domaćoj sceni, te da su zasigurno proizvodi nove generacije. Mislite li da je hrvatska publika napokon spremna za drugačiji pristup? Osobno ne smatram da se hrvatski film treba stubokom reformirati, mislim da je hrvatski film sve bolji i da ide u dobrom smjeru.
Ja možda imam neke ideje i stil koji su malo drugačiji od tog nekog hrvatskog filmskog prosjeka, ali mislim da je ta raznolikost super i da će je u budućnosti biti sve više, što smo već vidjeli po nekim drugačijim filmovima nekih novih autora ove godine na Puli – VitezovŠuma Summarum, Šerbedžijin 72 dana...
Što dalje imate u planu? Hm. Prvo malo odmora i puno fitnesa, a onda krećem u pisanje jednog scenarija koji će možda u budućnosti postati moj drugi film. Međutim to je trenutačno u toliko ranoj fazi razvoja da ne mogu reći ništa osim toga da će se vjerojatno raditi o dalmatinskoj komediji...
