Zaboravite kičasto pozerstvo Elvisa Baza Luhrmanna. Ako želite pravo, autentično filmsko iskustvo glazbene ikone onda svakako morate u kinu pogledati Moonage Daydream, fascinantan film Bretta Morgena o Davidu Bowieju. Eksplozivno je glasan, eklektičan, strastven, predivan, filozofičan, poetičan - fantastičan. Iako je rodno gledano dokumentarni film, ne može biti dalje od klasičnog, predvidljivog, kronološki ispričanog dokumentarca koji nastoji biti prizemljen, educirati, objasniti historiografski detaljno od začetka do smrti ili, eventualno, kritički propitati.
Nećete doznati anegdotu o tome kako je Bowie dobio aniskoriju, tj. zašto mu je jedna zjenica bila već od druge, nećete kroz intervjue njemu bliskih ljudi saznati tračeve i pozadinske priče o ljubavnim aferama, njegova dva braka, drogiranju i druge činjenice. Zapravo stvarno je osvježenje bilo pogledati film koji ne eksploatira ovisnost o opijatima i druge površnosti kao mnogi drugi glazbeni dokumentarni filmovi. Umjesto toga zapljusnut će vas pulsirajući, dinamično posložen, nekonvencionalni audio-vizualni kolaž fragmenata spojenih iz kaosa u jedinstvenu, nikad ranije viđenu impresionističku cjelinu koja, gotovo romantičarski, kroz slike i zvukove upućuje na beskonačnost enigmatičnog genija umjetnika i prolaznost.
Ta tri koncepta, fragmentarnost, kaos i prolaznost esencijalna su za Morgenov kaleidoskopski prikaz Bowieja koloričan poput eksperimentalnih filmova Stana Brakhagea. Morgen je pritom ne samo apsolutni autor, režiser, montažer, scenarist i producent, nego i nešto poput impresionističkog slikara ili pjesnika. Portretirao je Bowieja kao iznimno refleksivnu osobu, istraživača koji se nije bojao nepredvidljivosti kaosa, kao multitalentiranog mudraca-umjetnika uvijek u potrazi za novim načinima izražavanja vlastitog svijeta i ideja kroz medij umjetnosti i individualnost. Dopustio je Bowieju da pripovijeda, govori, pjeva, pleše, glumi i impresionira kroz uglavnom linearno izlaganje, ali isprekidano s retrospekcijama, pogledima u budućnost i često brzom diskontinuiranom montažom u stilu MTV-a s prvenstvenim ciljem prenošenja osjećaja i raspoloženja.
'Mrzim gubiti dane'
Ako vam je u glavi "ringišpil", Morgenov film će vas izbaciti iz šarene subjektivne stvarnosti i baciti na potencijalno neugodan, egzistencijalistički put propitivanja vlastitog života i smisla. "Mrzim gubiti dane", u mislima mi i dalje odzvanja ta Bowiejeva misao, kao i ona o vrijednosti mijenjanja sredine radi poticanja kreativnosti. "Dovodim se u opasne situacije. Svaku situaciju za koju osjećam da se ne mogu nositi s njom", govori Bowie u drugom trenutku. Gubim li dane? Cijenim li ih? Što radim s njima? Živim li ih do kraja, najbolje što mogu? Što radim sa sobom? Nije ništa novo ako kažem da je lako uljuljkati se u monotonu svakodnevicu, ne izlaziti iz vlastite zone komfora, poput programiranog automata ponavljati obrasce ponašanja u iluziji - da ćete živjeti vječno. Vrijedi li takav život življenja?
Egzistencijalistički pristup impresionističkom portretiranju Bowieja odražava Morgenovu vlastitu životnu situaciju. Naime, 2017., dok je radio u studiju, doživio je masivni srčani udar nakon kojega je bio klinički mrtav tri minute i tjedna dana u komi. "Doživio sam srčani udar jer mi je život bio izvan kontrole. Ja sam tsunami, uvijek sam bio tsunami, bez ikakve ravnoteže, potpuno posvećen onome što radim", rekao je Morgen za NME, dodavši da je tijekom oporavka osjećao unutarnju prazninu. "Osjećao sam se kao, 'koliko je vrijedio moj život?' Jer iskreno, kada imate djecu, to je jedina vrijednost u životu, njegovati ih i štititi. A onda sam počeo upijati Bowieja. I reći da sam ga trebao na toj stanici u životu bilo bi podcjenjivanje. Vratio se u moj život da me nauči kako živjeti. Bilo je to pravo resetiranje. I tada sam shvatio da će ovaj film biti prilika da svojoj djeci kažem sve što bi trebali znati kako bi živjeli zadovoljavajućim i ispunjenim životom u 21. stoljeću."
Život vrijedan življenja
Morgenov je film stoga i film dugogodišnjeg obožavatelja i film čovjeka koji se susreo s vlastitom smrtnošću. Planirate li otići u kino pogledati ga s očekivanjem da ćete, kao žena pored mene, iritantno pjevušiti Bowiejeve pjesme i bez moždanog napora uživati uz laku zabavu, doživjet ćete iznenađenje. Jer film definitivno pruža apsolutno ultimativno koncertno iskustvo sa sjajno miksanim zvukom, ali ide puno dalje od toga, kao što su, primjerice, Pink Floydi išli dalje s Live at Pompeii (1972) ili Led Zeppelin u The Song Remains the Same (1976.).
Morgen je pažljivo i promišljeno "slijepio" različite materijale, nikad prije viđene arhivske koncertne snimke, intervjue, fotografije, umjetničke slike, filmske slike, isječke iz spotova, pjesme, kompozicije, video reklame, animacije i reference na filmove poput Istrebljivača (Blade Runner) i Matrixa. Kroz takav kreativni kolaž prikazao je Bowiejev plastičan duh, sve persone i njihove transformacije tijekom vremena, od teatralno-eksperimentalne provokativne otkačenosti u mladosti, preko art rocka i istraživanja drugih umjetničkih medija pa sve do smiraja u poznijim godinama koje koreliraju s konzervativnijim ponašanjima i stavovima. Prikazao je prijelaz od dionizijskog ludovanja, orgijanja i navale svježe inspiracije do borbe protiv krize kreativnosti i identiteta, apolonske uređenosti i sklonosti formi te prihvaćanja starenja i preporoda.
Ali, u konačnici, bilo da mitologizira Bowieja u božanstvo ili ga humanizira kao smrtnika, Moonage Daydream se prvenstveno tiče života - života vrijednog življenja, kakav je kao mogućnost darovan svakom živućem biću evolucijskom slučajnošću. Ne smijem uzalud potrošiti vlastiti život. Ne smijem gubiti vrijeme... Bowie kao da je kroz čistu umjetničku dušu utjelovio sokratovsku misao da život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja.
