Film Davida Leitcha, nekadašnjeg kaskadera i dvojnika Brada Pitta, Brzina metka (Bullet Train) podsjetio me je na dvije stvari - istoimeni japanski triler iz 1975. i Puciferov spot za pjesmu Bullet Train to Iowa. Prvi je poslužio kao inspiracija za kultnu adrenalinsku akciju Brzina (Speed, 1994.), a drugi je spaljeni, tripoidno-psihodelični kratki film. Ni s jednim ni s drugim zapravo ne dijeli ništa posebno značajno, osim naslova, Sandre Bullock indirektno preko Brzine i narativnih elemenata poput aktovke i vlaka kao glavnog mjesta događanja radnje.
Brzina metka je radije energična simfonija stiliziranog nasilja i krvi, brza akcijska situacijska komedija prožeta dosjetljivim dijalozima, kvazi duhovitostima i kul pop/rock pjesmama u maniri Quentina Tarantina ili Guyja Ritchieja. Ne teži biti ništa drugo pored zabavnog šunda pa ni nećete imati osjećaj kao da svjedočite nečemu originalnom, povijesnom ili određujućem. Ali, bez obzira na to, kao i neke konkretnije probleme, barem što se mene tiče solidno uveseljava ako ostavite po strani tvrdokornu sklonost racionalnim objašnjenjima i realizmu.
Novo vrelo sreće
"Moja nesreća je biblijska. Čak i ne pokušavam ubiti ljude, a netko umre", kaže samocinično bivši ubojica, a sada pacifistički nastrojeni američki plaćenik kodnog imena Ladybug bačen u blagu egzistencijalnu krizu, koji kao da je rađen po mjeri Brada Pitta. Slično Ladybugu kada se pohvali na početku "sjajno sam, dobivaš novog i poboljšanog mene", pri kraju srednjih godina Pitt u stvarnosti izgleda svježe i poletno, eksperimentira s neobičnim modnim kombinacijama, ne shvaća se odveć ozbiljno i čini se da je pronašao novo vrelo sreće.
A očigledno je jedno od tih vrela sreće vrsta sposobnog lika od akcije, kaskadera ili plaćenog ubojice, nije bitno. Stoga i nije neobično ako se Brzina metka, ovisno o (ne)lukrativnosti moguće i odlučujući film za budućnost Pittove karijere, čini poput nastavka avantura Tarantinovog Cliffa Bootha iz Bilo jednom… u Hollywoodu (Once Upon a Time… In Hollywood, 2019.) ili tragača Jacka Trainera iz Izgubljenog grada (The Lost City, 2022.). U filmskoj adaptaciji japanskog romana Maria Beetle utjelovio je komičnog lika od akcije koji uvijek (ne)očekivano preživi i obavi svaku misiju, ali je usprkos tome čvrsto uvjeren da ga prati teški peh jer ima tu "sreću" da se i najjednostavniji zadaci zakompliciraju.
Bilo da je riječ o samoispunjavajućem proročanstvu, slučajnosti ili sudbini, tako će biti i s novim zadatkom koji se čini takvim da ne može biti lakši - ukrcati se u superbrzi vlak metak od Tokyja do Kyota, ukrasti srebrnu aktovku punu love od braće ubojica Lemona (Aaron Taylor-Johnson) i Tangerine (Brian Tyree Henry), karikaturalnog crno-bijelog engleskog pandana Tarantinovu Vincentu Vegi i Julesu Winnfieldu, koji ju s njegovim sinom imaju zadaću vratiti misterioznom šefu Jakuza ruskog podrijetla Bijeloj smrti (Michael Shannon), te izaći na idućoj stanici.
Nelinearno pripovijedanje
Možda se film može doimati kompleksan zbog broja likova, podzapleta i nelinearnog pripovijedanja, točnije prekidanja kronološkog slijeda događanja retrospekcijama s ciljem objašnjavanja dijelova priče i karakterizacije likova, ali ga je začuđujuće lako pratiti. Glavni i sporedni likovi, posebice sedmero psihopatskih ubojica na vlaku solidno su okarakterizirani, koliko je to moguće u jednom takvom tipu filma. Mnogi od njih su na neki način humanizirani kroz odnose s drugim likovima do kojih im je stalo, pa ih možemo shvatiti, možemo suosjećati s njima, iako bismo ih u stvarnom životu zaobilazili u širokom luku.
Slično Gorkom mjesecu (Bitter Moon, 1992.) Romana Polanskog, čija se glavna linija radnje odvija na kruzeru, ili Brzini, koja je smještena primarno u autobusu, Brzina metka uokvirena je gabaritima vlaka s povremenim razbijanjem klaustrofobične monotonije izlascima na stanicama i narativnim retrospekcijama. Film pritom posjeduje stripovsku kvalitetu, gotovo kao da je superjunački, što je posebice izraženo u nadrealnoj sceni suludog i apsurdno zabavnog animalističkog skakanja Tangerinea na superbrzi vlak. Apsolutno je nemoguće, šašavo, kosi se sa zdravom logikom, pa ipak je bilo super potrebno.
Postmoderni film?
Ako je Tarantinov Pakleni šund primjer postmodernog filma zbog povezivanja u nove cjeline dekonstruiranih poznatih oblika, miješanja žanrova, mnoštva citata, aluzija na druge filmove, referenci na pop kulturu i sl., onda je i Brzina metka svojevrsni postmoderni kolaž. Samoreferencijalni je derivat akcijskih komedija s mnoštvom cameo uloga, referenci na druge filmove i serije te je zaigrani spoj mistike Istoka i racionalnosti Zapada, ali, doduše, neusporedivo neoriginalniji, kičastiji i s daleko naglašenijom komercijalnom namjenom.
No, za razliku od Tarantinovog radikalnog postmodernog razbijanja narativnih konvencija zbunjujućom kružnom narativnom strukturom gdje kraj postaje početak, a početak kraj, Leitchov film ima jasan, tipičan smjer kretanja prema zatvorenom kraju nakon kojega baš ništa ne ostaje neobjašnjeno ili fragmentirano. Manifestira Leitchovu pragmatičnost kao bivšeg kaskadera i ljubav prema slapstick komediji zasnovanoj na gegu i fizičkoj akciji te ne teži sugerirati neku dublju poruku, potaknuti analizu ili pružiti značajan uvid.
Ako želite pogledati običnu eskapističku zabavu šarenih boja s nekorektnim i ponekad vrlo glupim humorom, mnoštvom loših tipova i jednom ne tako nevinom fatalnom lolitom čije se sudbine nekim slučajem isprepliću, dobrom koreografijom borbi i glazbom, onda je ovo film za vas. Još više ako volite estetizirane fontane krvi, sakaćenja i brutalnosti u stilu eksploatacijskih filmova.
