Vjerovanja imaju posljedice. Ne samo u teoriji, nego i u stvarnosti. Zadnji put kada se oko te misli podiglo puno prašine bilo je nakon napada militantnih islamista 11. rujna 2001. na SAD kada je teroristički čin katastrofe u trenutku postao šokantna medijska senzacija u stvarnom vremenu i pokrenuo bijes (novih) ateista koji su pokušali ukazati na destruktivne konzekvence arhaičnih vjerovanja na suvremeno društvo. Dva desetljeća kasnije, nakon prvog udara pandemije koronavirusa, nalazimo se u situaciji katastrofe kada je ista misao, da vjerovanja imaju posljedice, aktualnija nego ikad. Svjedočimo negiranju postojanja virusa, cvjetanju teorija zavjera, navali lažnih informacija i brojnim pričama o oboljelima na samrti koji žale zbog svojih antivakserskih vjerovanja o cjepivu.
U takvom kontekstu pojavila se apokaliptična aktivistička satira Ne gledaj gore (Don't Look Up), redatelja i komičara Adama McKayja, znakovito objavljena na Netflixu baš na Badnjak, dan prije Božića kada kršćani vjeruju da se rodio Isus. Mesija koji je prorokovao kraj vremena, propast Jeruzalemskog hrama, od kojeg "neće ostati ni kamen na kamenu: sve će biti uništeno" kao i da neće ni naraštaj proći prije nego se sve to ne dogodi. Izborom datuma početka prikazivanja, čini se kao da je Netflix, poznat po liberalnoj i progresivnoj ideološkoj agendi, odlučio poput Grincha pokvariti ljudima blagdansku atmosferu stavivši povjerenje u znanost i znanstvenike iznad neutemeljenih vjerovanja i lažnih vijesti te upozorivši da pripazimo kojim prorocima vjerujemo ako ne želimo upropastiti sve što imamo.
Ne gledaj gore je McKayjev krik bijesa nad tamnim oblakom nepovjerenja prema znanosti, nad našom sklonosti Dunning-Krugerovu efektu, odnosno precjenjivanju vlastitih kompetencija, nad trivijalizacijom realne opasnosti i suludim zabijanjem glave u pijesak pred očiglednim prijetnjama. McKay ne samo da osjeća tjeskobu zbog toga, nego želi i u vama pobuditi duboku neugodu i strah kako bi vas potaknuo na djelovanje i promjenu mišljenja, kako bi natjerao da oni nezainteresirani počnu brinuti. Ideju za priču dobio je iz "sve intenzivnije prestravljenosti" klimatskom krizom te fasciniranosti komično-stravičnim društvenim fenomenom da su ljudi zainteresiraniji za nebitne vijesti, žutilo, pa i negiranje postojanja klimatskim promjena. No, prijetnju klimatskih promjena nije prikazao jednoznačno i neskriveno, nego se odlučio na alegoriju o ogromnom kometu sudnjeg dana koji leti izravno prema Zemlji donoseći neminovnu totalnu kataklizmu.
Potpuni nihilizam
Film je nešto poput neobičnog spoja Armagedona (1998.), Idiota budućnosti (Idiocracy, 2006.) i Kubrickovog remek-djela crnohumorne satire Dr. Strangelove (1964.). Za razliku od tipičnih filmova katastrofe u kojima se svijet ujedini radi istog cilja i superjunačkih filmova, gdje protagonist obdaren nadnaravnim moćima spasi svijet u posljednji trenutak, McKay se, očigledno u očaju i frustraciji cjelokupnim društveno-političkim stanjem, odlučio za potpuni nihilizam. Prikazao je ljude u trenutku kaosa i raspadanja kao egoistične, nemilosrdne jedinke, a onda doveo glupost čovječanstva do svog logičnog kraja u apsurdno depresivnoj završnici i rapsodiji uništenja.
Film je koliko kritika američke kulture, toliko i kritika većeg dijela zapadnog svijeta, tako da se dosta toga, bez obzira na kulturne specifičnosti SAD-a, može univerzalizirati. Toliko da se čak i naš veliki vođa Andrej Plenković, govoreći o nezadovoljavajućoj razini procijepljenosti, pohvalio da ga je pogledao na Netflixu. Samo što naš premijer ne shvaća koliko je i on kao političar zapravo predmet sarkazma tog istog filma. Metaforički naravno. Onda kada je proglašavao pobjedu nad virusom koji će potom ubiti još tisuće Hrvata, onda kada je zajedno sa Stožerom donosio nesuvisle, neujednačene ili kontradiktorne odluke, onda kada se odbio ispričati zbog grijeha vlastite stranke nakon pravomoćne presude za pljačku. Film indirektno govori nešto i o hrvatskom narodu koji uporno bira istu ljubljenu stranku koja se dokazala u valjda svakom mogućem obliku korupcije i nesposobnosti.
Zašto (gotovo) nikoga nije briga?
Ali vratimo se na sam film. Komet jurca prema Zemlji. Otkrila ga je doktorandica astronomije Kate Dibiasky (Jennifer Lawrence) a njezin mentor, dr.sc. Randall Mindy (Leonardo DiCaprio) izračunao je putanju kometa. Za šest mjeseci i 14 dana izravno će se sudariti sa Zemljom. Vjerojatnost? 100%. Točnije, 99.78%. Problem? Nikoga zapravo nije briga za to i nitko ne paničari osim znanstvenika. Film je doveo do apsurda već ionako apsurdno stanje politike i društva, gdje se partikularni interesi, volja za moć, novac, podobnost i manipulacija isprepliću s korumpiranom znanošću i iskrivljavanjem istine. Gdje su predsjednica SAD-a Janie Orlean (Meryl Streep), koja podsjeća na Donalda Trumpa, te njezin tupasti, nadrogirani sin Jason (Jonah Hill) oličenje tipičnih proračunatih političara kojima je istina relativna ovisno o tome koliko pridonosi njihovoj osobnoj koristi. Gdje su ljudima važniji plitki ljubavni problemi celebrityja i seks skandali političara, a medijima trivijalnosti i dobri osjećaji, od onog što je doista bitno.
Zaokupljenost lakim talk showovima, reakcijama na društvenim mrežama te gledanošću i čitanošću kao mjerilu uspješnosti, sve su to stvari koje su postale ne samo američka realnost, nego polako i svjetska. Tyler Perry i Kate Blanchett fantastični su kao domaćini talk showa u kojemu Amerikanci po prvi put doznaju istinu o bliskoj sudbini paneta. Toliko su dobro "skinuli" srž voditelja sličnih emisija na stvarnim televizijskim kanalima, da ne možete ne osjećati odbojnost i gađenje površnošću kakvu je Russell Brand briljantno razotkrio u sad već legendarnom nastupu na MSNBC-u. McKay je rekao u intervjuu da je nakon zatvaranja zbog pandemije počeo gledati na scenarij drugim očima, shvativši da se u njemu ne radi samo o klimi, koronavirusu, zagađenju, nasilju itd., nego i o "činjenici da više zapravo ne možemo razgovarati jedni s drugima na čist i jasan način".
Hej znanstveniče, kamo ćeš?
Ne gledaj gore je i film o tome kako slava i izloženost medijima utječu na promjene u ljudima, pa i u znanstvenicima. Toga smo se nagledali u ovoj pandemiji, kada su se nekima omilili popularnost i nezapamćena medijska pažnja, pa su znali iskakati iz paštete, kompromitirajući znanstveni integritet, opravdavajući postupke političara i govoreći ili predviđajući u gabaritima sigurnosti, umjesto vjerojatnosti. Neki su postajali superjunaci Viliji i završavali na naslovnicama časopisa poput Anthonyja Faucija, drugi su cijepili svoje majke preko reda, treći mijenjali mišljenje o učinkovitosti maski i cjepiva, a četvrti narcisoidno uživali ispred kamera. U filmu je DiCaprio jako dobro utjelovio neurotičnog, anksioznog, uštogljenog i javnosti nepoznatog znanstvenika koji se odjednom transformira u vodećeg komunikatora vladajuće elite, pri čemu moralno posrće pod utegom popularnosti te kompromitira vlastite ideale i zaluđenost znanstvenom preciznošću. Zvuči poznato, zar ne?
Nasuprot njemu, Jennifer Lawrence je jednako dobra u ulozi nekompromitirane mlade znanstvenice koju mediji i javnost u apsurdnom razvoju događaja etiketiraju kao idiota zbog emotivno-panične i previše mračne reakcije na nadolazeću apokalipsu. Ona je pojednostavljeni simbol svih onih znanstvenika čija se upozorenja i dugoročne prognoze dočekuju s podsmijehom i ignoriraju, čega smo se također uvelike nagledali tijekom epidemije u Hrvatskoj, pa će neki u njoj vidjeti simbol znanstvenika poput Ivana Đikića poznatog i pod nadimkom "Dr. Doom".
Baš onda kada mislite da stvari ne mogu biti luđe, McKay povećava ulog dovodeći u igru milijardera, izvršnog direktora BASH-a i donatora predsjednice Janie, Petera Isherwella (Marka Rylancea) koji uz spašavanje Zemlje, eto slučajno, ima i namjeru eksploatirati rijetke minerale iz kometa radi tehnologije i, vidi sad, općeg blagostanja. Čudovišno smiren, jezivo ljubazan i blag poput Brace, ovaj tehnološki mogul s kompleksom Boga očigledno je inspiriran ljudima poput Stevea Jobsa, Elona Muska, Billa Gatesa i Marka Zuckerberga. Nema sumnje da bez takvih ambicioznih vizionara i tehnoloških kompanija vjerojatno nemamo previše šanse za napredak i opstanak, ali Peter je također i simbol ljudske neumjerenosti i pohlepe te podsjetnik kako možemo završiti ako dopustimo takvim "filantropima" nekontrolirano uplitanje u vođenje esencijalnih društvenih procesa.
"Što nam se dogodilo?", pita se Randall u jednom trenutku. Ništa, novo, rekao bih. I dalje smo ista bića. Ljudske prirode sposobne za dobro, ali i toliko zla i gluposti. Jedina smo svjesna bića na Zemlji sposobna za stvaranje smisla i mijenjanje ili barem amortiziranje prirodnih danosti, a čini se kao da smo stalno na korak do samouništenja. Tijekom filma nekoliko prividno heterogenih kadrova spojenih asocijativnom montažom dosta dobro stavljaju u kontrast s jedne strane nezainteresiranost, brutalnost i ljepotu prirode, neminovnost prirodnih zakona i nesvjesnost životinja o tome što se zaista događa te s druge strane samosvjesnost ljudskih bića u kaosu predrasuda, neznanja i svijesti o vlastitoj prolaznosti.
Koliko je dobar?
Pa, koliko je dobar Ne gledaj gore? Kada bih rekao da nisam očekivao više od filma na osnovi trailera, lagao bih. Čak bih rekao da sam ostao pomalo razočaran. U kontekstu poplave loših filmova, McKayjeva crnohumorna satira doista nije loša. Dobar je i groteskan prikaz ludila suvremenog svijeta. Povećava i primiče očima njegove mane i nedostatke, ne bi li hiperboličnošću u nama potaknuo snažnu emotivnu reakciju. No, nije izvrstan poput, primjerice, Mreže (Network, 1976.) ili spomenutog Dr. Strangelovea.
Dok sam ga gledao neprestano sam se pitao zašto mi nije nešto posebno smiješan? Ipak je u pitanju komedija. Jedan od odgovora bi se mogao kriti i u tome da nije tako jednostavno napraviti izravnu satiru realnosti koja je već i sama po sebi postala komedija. Kako snimiti dobru parodiju već totalne parodije? Nije mi bio smiješan jednako kao što mi nije bio nešto posebno smiješan Mrak film (Scary Movie, 2000.) kao parodija Vriska (Scream, 1996.) koji je već i sam samosvjesna mračna komedija.
Dobro počinje, glazba je na mjestu, izgleda privlačno, montaža je dinamična i poletna, no prigovor kritičara da je predug definitivno je na mjestu. Ponavljanje nekih istih dosjetki je nepotrebno suvišno, moglo se isjeći neke kadrove, pa i izostaviti dijelove priče i likove poput Yulea (Timothee Chalamet), religioznog mladog buntovnika s jaknom Misfitsa.Također, film je vrlo predvidljiv, simplificira stvari, nije inteligentan koliko redatelj misli da je, a kritička opažanja rijetko kada nadilaze očiglednosti. Pomalo ironično, dok ismijava kulturu celebrityja, tehnološke mogule i površnost ljudi, istovremeno nudi zvjezdanu glumačku postavu, potvrđujući svoju narav eksploatacijskog blockbustera. Nije propast, ali nije ni genijalan.
Ako je McKayjev film nešto pokazao onda je to da film i dalje može imati snažan utjecaj na društvo onda kada se tematika i obrada problema poklopi s kontekstom nastanka i duhom vremena. Ne sjećam se kada je neki film izazvao toliko polemike u Hrvatskoj, koja vjerojatno ne bi bila toliko intenzivna da premijer nije dolio ulja na vatru u ionako zapaljivoj atmosferi polariziranog društva. Možda je pretjerano uspoređivati film isključivo s pandemijom koronavirusa, budući da, objektivno, postoji gotovo 0% posto šanse da covid-19 poput razornog kometa donese apokalipsu čovječanstvu. Međutim, Ne gledaj gore je poput objektiva povećao zloćudna tkiva na društvenom tijelu zbog kojih bismo mogli u nekoj drugoj prirodnoj katastrofi skupo platiti vlastitu glupost.
