Kada u filmu svjedočite prizoru u kojemu se netko pošteno "iskenja", da ne upotrijebim neku tvrđu riječ, možete biti prilično sigurni da gledate ili komediju ili tešku, vjerojatno nezavisnu drametinu koja vam želi prikazati neki segment realnog života kao vrijedan pažnje i velikog platna. Zemlja nomada (Nomadland, 2020.), kineske redateljice Chloé Zhao, upravo je primjer ovog potonjeg, zrcalnih slika stvarnosti američkog zapada i ljudi na marginama društva u vremenu recesije iz perspektive 61-godišnje udovice Fern.
Nije teško shvatiti zašto je film miljenik kritike i zašto je dobio toliko nagrada i nominacija, među kojima i prestižnu nominaciju za nagradu Oscar u kategoriji za najbolji film, budući da se film gotovo dokumentaristički, stilski poput "filma istine" (cinéma vérité), bavi temom relevantnom za ljudsko postojanje, čovjekovim odnosom s prirodom, a, također, može se pohvaliti sjajnom fotografijom i uvjerljivim glumačkim izvedbama, posebice ulogom Francis McDormand kao Fern.
Premisa priče je vrlo jednostavna. Nakon gašenja gradske tvornice 2011. godine i 88 godina postojanja, zamrlo je malo američko mjesto Empire u Nevadi gdje je Fern radila kao nastavnica na zamjeni, u ljudskim resursima i druge poslove te živjela sa suprugom čak i nakon njegove smrti. Budući da je ostala bez supruga, posla, grada, zajednice i svega onoga što inače čovjeka drži ukorijenjenog na jednom mjestu, a i inače je bila "ekscentrična i hrabrija", kako kaže njezina sestra, Fern rasproda imovinu te se zaputi na putovanje kombijem u potrazi za sezonskim poslom u Amazonu i drugim tvrtkama.
Upoznavanje s nomadima
Tijekom rada u Amazonu, Fern upoznaje kolegicu na poslu Lindu May, preko koje saznaje za suvremeni nomadski način života u kombiju ili kamperu te svojevrsnog gurua tog kontrakulturnog pokreta, Boba Wellsa kojemu je cilj pružiti sustav podrške i pomoći za potrebite u vremenima ekonomskih nesigurnosti i previranja. Spletom okolnosti, nemogućnosti da pronađe novi posao nakon sezonskog u Amazonu, Fern odlazi na godišnji sastanak nomada u Arizoni. Tamo upoznaje organizatora Wellsa i ostale stvarne nomade, uglavnom starije, bijele Amerikance koji filmu daju netipičnu autentičnost za fikcionalna djela.
Redateljica Zhao napisala je scenarij na temelju nefikcionalne knjige "Zemlja nomada: Preživjeti Ameriku u 21. stoljeću", nakon što je upoznala McDormand i saznala za njezinu fascinaciju nomadskim životom. No, scenarij je poslužio tek kao okvir jer je film većim dijelom nastao spontano, "na cesti", u suradnji sa stvarnim nomadima koje su zatekli na mjestu, a čije su vlastite stvarne priče i iskustva utjecala na konačnu verziju scenarija.
"Mogli ste promatrati kako se njezin scenarij prilagođava osobnostima i pričama proizašlima iz tih razgovora. Mogli ste ju vidjeti kako sluša te pojedince kako pričaju svoje priče, a zatim surađuje s njima kako bi njihove narative složila u scenarij. Chloé je stvarno omogućila ljudima da odaberu kako se žele predstaviti. Prema mom mišljenju, sigurnost snimanja igranih filmova zapravo izvlači razinu iskrenosti i autentičnosti za koju mislim da bi bila nemoguća da se radi o dokumentarcu koji teži istini", rekla je za IndieWire pomoćnica za režiju, glumica i filmašica Hannah Peterson.
Studija o otuđenju i samoći
Zemlja nomada je vrlo tih i miran film sporog izlaganja. Netko bi mogao reći da zapravo i nema neku priču budući da se pripovijedanje često svodi na nedotjerano prikazivanje inače nefilmičnih, dosadnih stvari iz svakodnevice, od obavljanja nužde, kuhanja, rada na poslu i svakodnevne komunikacije s ljudima s margina. Zbog toga se može doimati prazno, monotono i poprilično depresivno. Od gledatelja zahtijeva istovremeno strpljenje, pažnju i spremnost na doživljavanje jednog novog iskustva koje nije instantna, laka zabava, ali, paradoksalno, može pružiti eskapistički bijeg od vlastite stvarnosti promatranjem drugačije forme života s one strane američkog sna. Vrlina filma je da to čini nepretenciozno, ponizno, objektivno i sa osjećajem strasti za temu.
Pomalo me je podsjetio na kultnu filmsku studiju o otuđenju i samoći, Pet lakih komada (Five Easy Peaces, 1970.), Boba Rafelsona, s kojom dijeli dosta strukturalnih značajki poput gotovo posvemašnjeg izostanka napetosti, bijega od čvrstih ljudskih odnosa i otvorenog kraja. Za razliku od tipičnih filmova ceste o lutalicama, gdje su (anti)junaci muškarci, u Zemlji nomada glavni lik je žena. Unatoč tome, Fern izgleda poput muškarca, oblači se neprimjetno u jednostavnu i široku odjeću, nosi neuglednu kratku kosu, čini se zapušteno i potpuno aseksualne energije.
Njezin lutalački nagon odražava koliko hrabrost i volju za opstankom, toliko i psihološku nesređenost, kaos i tugu što ključaju unutar mirne pojavnosti. Fern za sebe kaže da nije beskućnica u smislu da nema dom, nego da je samo bez kuće ("I’m not homeless. I’m just houseless"), iako se još ne doima kao netko kome su kombi i cesta istinski dom. Čini se poput izgubljene, nesigurne duše; usamljene strankinje u nemilosrdnom svijetu preživljavanja najmoćnijih koja radije odlazi na nesiguran put u zadnjem poglavlju svog života, nego da se pasivno pomiri sa sudbinom.
Transformativna snaga putovanja
Pri tome aktivno pronalazi slobodu, obnavlja vezu s prirodom tumarajući zadivljujućim krajolicima, pronalazi u sebi ponovno osjećaj čuđenja postojanjem, usput liječeći rane iz prošlosti. Doduše, nikada ne odlazi radikalno i predaleko u divljinu izvan civilizacije kao Chris McCandless u filmu U divljini (Into The Wild, 2007.). Sve do kraja primjetna je njezina čvrsta veza za materijalno i sjećanja, što se ilustrativno očituje u prizoru kada nomad Dave slučajno razbije tanjur koji je kao dio seta posuđa dobila na poklon od tate kada je maturirala. Umjesto da baci ostatke, Fern zalijepi ljepilom razbijene fragmente uspomene, odražavajući očajnički pokušaj borbe protiv entropije. Taj tanjur simbol je njezinog grčevitog čuvanja sjećanja od zaborava.
"Možda sam provela preveliki dio života samo na sjećanje", samosvjesno kaže Fern Bobu Wellsu. Promijenjena iskustvom putovanja, Fern se vraća na početak, mjesto odakle je krenula. Posljednji put prolazi kroz napušteni Empire, poklanja preostale stvari, obilazi prazne prostorije tvornice i nekadašnje kuće, da bi se potom kombijem ponovno vratila na cestu u smjeru neodređene i neizvjesne budućnosti.
Iako Wells suptilno ostavlja naznake nade izlažući svoju "filozofiju" o posljednjem pozdravu, umjesto kojeg preferira izraz "Vidjet ćemo se već usput", film je areligiozan i ametafizičan, jednako kao što je apolitičan. Tipično egzistencijalističke naravi ne nudi nekakvu gotovu, konačnu i transcedentnu utjehu ili apsolutnu svrhu, nego samo kruti realizam i težinu postojanja. Prije nego što kamera konačno pusti Fern, posljednji prizor filma ostavlja gledatelja s mnoštvom upitnika iznad glave - Što se potom dogodilo s Fern? Je li pronašla sreću? Gdje je otputovala? Što je radila i koga je upoznala?...
Nomadi u vremenu pandemije
Budući da je sniman prije pandemije, neminovno se nameću i pitanja što se dogodilo s nomadima u vremenu krize i koliko se od tada život na cesti promijenio. Redateljica je interesantno primijetila promjenu raspoloženja prema Kinezima nakon izbijanja pandemije koronavirusa kojeg je bivši američki predsjednik Donald Trump nazivao "kineskim", pojavu rasizma i predrasuda, sve ono što nije osjetila tijekom boravka na cesti za vrijeme snimanja filma u jesen 2018. godine. "Sad, tijekom pandemije - i dolazeći iz Kine - prvi put osjećam otkad sam počela živjeti u Americi da nisam sigurna da želim neko vrijeme krenuti na put", rekla je Zhao za IndieWire.
Autorica knjige na kojoj temeljen film, Jessica Bruder, rekla je za Esquire da može biti grozno ako se razbolite na cesti, posebice ako ste sami, ali je istaknula da je dosta nomada prošlo puno bolje nego što bi se očekivalo jer mnogi od njih žive na udaljenim mjestima, a pritom su i introverti. Bruder doduše upozorava da bi problematična ekonomska situacija u spoju s valom deložacija mogla dovesti do "poplave ekosustava" u kojem ti ljudi žive.
"Trenutno svi imaju svoja omiljena mjesta, a ljudi žele ponekad prikriveno parkirati u gradovima, tako da prenoće i ostanu neotkriveni. Što više ljudi bude to radilo, može postati teže ostati ispod radara. Istodobno, ono što se događalo tijekom knjige i dalje se događa: toliko je gradova koji u biti kriminaliziraju beskućništvo i spavanje u automobilu. Taj pritisak ide u oba smjera", objasnila je Bruder za Esquire.
Odgovarajući na pitanje je li pandemija utjecala na izglede za zapošljavanje nomada, Bruder je izjavila da ne poznaje nikoga tko je izgubio posao, ali da je čula da neki poslodavci zapošljavaju manje ljudi. Uz to mnogi su se nacionalni parkovi i kampovi zatvorili, što je bilo izazovno za one koji tamo vole boraviti. Neki su nomadi, kaže, ostali s prijateljima ili se oslonili na poznanike kojima nije smetalo parkiranje u blizini kuće.
