COLDPLAY - Live 2012 (Parlaphone)
S jedne strane imali ste bend s težnjom pratnje U2 u njihovim što masovnijim pretvorbama. S druge je strane tu bio daroviti koledž mladić Chris Martin, momak izrazitog osjećaja za nježnost kompozicije i emotivan pop trenutak koji mu redovno uspijeva uhvatiti birajući prave harme klavirom. Tako će na prekrasne evergreene poput "Yellow" ili "Fix You", lijepe komade poput "In My Place" ili "Clocks" uvijek davati prostora onim predvidljivim komadima mekog rocka zbog kojih će raditi aranžmane za zadovoljavanje 50 000 i više ljudi u komadu uživo. Ništa loše u tome, ali zahtijeva određenu predanost i dozu predvidljivosti. Odnosi se na prilično nezgrapno, nepotrebno i nespretno isforsirani spoj s Rihannom u "Princess Of China". Ali tu su odgonetke na tisuće i milijune. Količina vriska potvrđuje. Skladateljska sterilnost i sigurnost u tehnikoloru morala je popustiti pod zahtijevima produkcijske grandioznosti, ali je zanimljivo kako ni mnogi slojevi nepotrebnog prepumpavanja nisu povremeno izblijedili onu površinsku naslagu dirljivih komadića od kojih ne bježite pred žmarcima. Mobiteli su u zraku. Tisuće i bespregledne tisuće. Slavi se emocija 21. stoljeća. Sve je nekako udaljenije ali još uvijek dovoljno ljudsko da možete izdržati sat i pol novog koncertnog filma jednog od vodećih britanskih bendova novog stoljeća. Onom mainstreamaškom paralelom Radioheadu i mekšim odgovorom na nestanak Blura te vječnim sklapanjem dlanova pred velikim uzorima u slici i prilici U2. Simpatizirali ih ili ne Coldplay još uvijek imaju smisla.
7/10
