Muhammad Yunus je bankar i ekonomist iz Bangladeša koji je 2006. dobio Nobelovu nagradu za mir za svoju banku za siromašne koja već preko 30 godina daje mikrokredite ženama u Bangladešu i drugim zemljama u razvoju koje se žele izvući iz siromaštva. Do sada je njegova Grameen Bank (Seoska banka) posudila oko 6.5 milijardi dolara nekih 7,5 milijuna ljudi koji su se iz siromaštva željeli izvući pokretanjem malog obrta ili biznisa, ali im nitko do sada nije želio posuditi novac za to.
Banke ne posuđuju novac siromašnima, jer smatraju da nemaju garancije da će svoj novac dobiti nazad. Siromašni nemaju niti sredstva za polog. Yunus je smislio sustav kojim se novac posuđuje petero ljudi koji onda garantiraju jedni za druge. Svote koje se posuđuje su malene, dovoljne za kupnju, recimo šivaćeg stroja ili nešto bambusa od kojeg će vrijedne ruke napraviti namještaj, ali se svima isplate. Kredit vraća 98% ljudi. Siromašni su jako vrijedni ljudi, navikli raditi samo što od njihovog posla korist imaju drugi.
Svoje je ideje Muhammad Yunus opisao i u svojim knjigama, jedna pod naslovom Svijet bez siromaštva je prošle godine izdana i kod nas. Dokumetarac To Catch a Dollar: Muhammad Yunus Banks on America, premijerno prikazan u ovu nedjelju završenom Sundance Film Festivalu, prikazuje njegovo dovođenje banke koja izdaje mikrokredite u svjetsko bankarsko središte – New York. Grameen America je neprofitna bankarska organizacija koja je za sada u siromašnim dijelovima New Yorka i u Omahi u Nebraski podijelila 3,5 milijuna dolara kredita kojim se okoristilo1,700 Amerikanaca koji žive ispod razine siromaštva.
Da se može i mora poslovati drugačije žele dokazati legendarni aktivisti The Yes Men, odnosno njihovi istaknuti članovi Jacque Servin i Igor Vamos, poznatiji ovdje pod pseudonimima Andy Bichlbaum i Mike Bonnano. Njihov je zadnji film The Yes Men Fix the World pa i ovog puta dokumentiraju kako su digli lažne sajtove i onda se na poziv raznih organizacija lažno predstavljali kao predstavnici velikih korporacija.
Servin je taj koji izlazi pred kamere i na govornicu pa se onda pred tristomilijunskim gledateljstvom BBC Worlda predstavlja kao, recimo, predstavnik kemijskog diva Dow Chemicals koja je sada vlasnik Union Carbidea, odgovornog za katastrofu u Bhopalu u Indiji u kojoj je 1984. izlijevanje kemikalija ubilo nekoliko tisuća ljudi, a preko stotinu tisuća mora zbog nje do kraja života primati zdravstvenu pomoć.
Union Carbide nije nikada učinio ništa da direktno pomogne žrtvama u Bhopalu, a Servin pred kamerama izjavljuje kako će Dow Chemicals sada, na dvadesetgodišnjicu katastrofe dati 12 milijardi dolara, jer je to 'prava stvar za učiniti, a kompanija će ionako dalje zarađivati, samo nešto manje'.
Dionice Dow Chemicalsa su u trenutku pale, a Yes Men su se istog dana ponovo pojavili pred kamerama objašnjavajući da su samo napravili što smatraju da bi kompanija trebala učiniti.
Kompanije su glavni negativci i u dokumentarcu Michaela Winterbottoma (Dobrodošli u Sarajevo) The Shock Doctrine. Knjiga pod istim naslovom (Doktrina šoka) Naomi Klein je izašla i kod nas, a ovdje se prati niz njenih predavanja po Sjevernoj i Južnoj Americi popraćenih dokumentarnim snimkama o tome kako velike američke korporacije koriste i izravno utječu na prirodne katastrofe, državne udar i ratove kako bi stekle kontrolu nad bogatstvima neke zemlje.
Vlade se kupuje obećanjima ekonomske pomoći ili prisiljava na privatizaciju nacionalnih dobara pod ideologijom slobodnog tržišta u kojoj se onda veliki kapital stječe vlasništvo svega vrijednog, a većinu stanovništva siromašnim i bez ikakve moći. Primjeri za to se nižu od Čilea i ostatka Južne Amerike sedamdesetih, Britanije početkom osamdesetih, Rusije i Poljske početkom devedesetih, te Iraka u ovom stoljeću.
Pri tome se milijuni ljudi ostavljaju siromašnima, bespovratno se uništavaju prirodna dobra i uništava okoliš.
Film The Age of Stupid ima radnju u kojoj lik iz budućnosti, nazvan Arhivist, jedan od rijetkih preživjelih pregledava snimke iz našeg doba i sa žaljenjem se čudi kakve smo mi to budale bili. Znali smo sve što radimo krivo. Znali smo kakve nevolje stvara iskorištavanje nafte, znali smo koje su posljedice globalnog zatopljenja, ali nismo ništa učinili da to spriječimo.
Rijetki su se preživjeli povukli prema zemljinim polovima gdje su nakon topljenja polarnih kapa jedini preostali uvjeti za život. Možemo gledati kako se ledenjaci tope u francuskim Alpama, a mi ništa ne činimo. Možemo gledati kako lokalno stanovništvo sprečava postavljanje vjetrenjača za proizvodnju električne energije na britanskim poljima, jer im kvari pogled. Možemo gledati kako u Nigeriji strane korporacije i korumpirana vlada crpe najbogatije rezerve nafte u Africi i pri tome zagađuju okoliš u kojem životare siromašni stanovnici, a da niti jedan novčić ne dođe niti za infrastrukturu.
Plin koji izlazi pri crpljenju nafte je prenestabilan za transport i na licu mjesta se pali što direktno utječe na globalno zatopljenje. Globalno zatopljenje je krivac za pojavu sve razornijih uragana, a jedan od njih u Meksičkom zaljevu je potopio New Orleans u kojem žive neki ljudi koji rade na naftnim bušotinama u Meksičkom zaljevu.
Živimo na jednom planetu na kojem je sve povezano. O tome govori Home, dokumentarac u produkciji Luc Bessona. Cijeli se sastoji od zračnih snimaka iz 54 zemlje i počinje pričom (narator je Glenn Close u engleskoj verziji) o tome kako je cijela Zemlja jedan čudesan ekosustav na kojem je moguć život.
U njemu je kasnije nastao čovjek koji je onda svojim aktivnostima, pogrešnom upotrebom energije, trošenjem prirodnih dobara, sječom šuma i zagađenjem učinio da planet ne bude više tako ljubazan prema svojim stanovnicima. Svake godine nestaju tisuće životinjskih i biljnih vrsta, raste razina mora, nestaju rezerve minerala i vode, a uništeni su i milijuni hektara tla. Ako nešto uskoro svi ne počnemo činiti nešto da okrenemo taj proces, nećemo imati planet na kojem bismo mogli živjeti.
