Sucker Punch – Babydoll uzvraća udarac (Sucker Punch) SAD/Kanada, 2011, 110'
Redatelj: Zack Snyder Scenarist: Zack Snyder, Steve Shibuya Producent: Deborah Snyder, Zack Snyder Direktor fotografije: Larry Fong Montažer: William Hoy Originalna glazba: Tyler Bates, Marius De Vries
Glumci: Emily Browning……..Baby Doll Abbie Cornish………..Sweet Pea Jena Malone…………..Rocket Vanessa Hudgens…..Blondie Jamie Chung……………Amber
Djevojka pod nadimkom Babydoll (Emily Browning) skrivi smrt svoje sestre dok je pokušava spasiti od zlostavljanja njihovog očuha. Da bi je ušutkao, on je smjesti u ludnicu kojom upravljaju korumpirani voditelj Blue Jones (Oscar Isaac) i naivna psihijatrica dr. Vera Gorski (Carla Gugino). Na nagovor očuha Jones pristane lobotomizirati Babydoll, koja u međuvremenu stvara svoj vlastiti svijet mašte, gdje započne planirati bijeg...
Pulitzerom nagrađena ikona američke filmske kritike Roger Ebert već desetak godina vodi generacijski rat s nekim novim klincima, uvjeravajući ih da videoigre ne mogu biti umjetnost. Iako nije recenzirao najnoviji film Zacka Snydera (Watchmen, 2009), s guštom je primijetio da većina negativnih kritika ovoga filma sadrži riječi videoigra u sebi, i izvukao zaključak koji nije potrebno podcrtavati. I doista – u ovom slučaju, Sucker Punch – Babydoll uzvraća udarac je highscore njegove teze.
arti-201106100201006 Ovaj film je prvo kompletno Snyderovo autorsko djelo. Svi filmovi prije Sucker Puncha bili su adaptacije tuđih ideja, i upravo je stoga iščekivanje ovoga filma bilo veliko. Čovjek koji voli gledati Georgea Romera, čitati Alana Moorea i kopirati Franka Millera mora ponuditi nešto dobro ovome svijetu – pa makar to bio amalgam svih prethodno nabrojanih velikana. Ali Snyderu očito bolje ide upijanje kvalitete nego izbacivanje iste.
Iako su njegovi prethodni uraci bile korektne kopije boljih originala, uvijek je djelovao tek kao samo dobar katalizator tuđih genijalnosti, a najbolji autentični momenti njegovih filmova bile su uvodne sekvence popraćene odličnom glazbom. Čovjek valjda ne može pobjeći od svojih spotovskih korijena, pa je i u Sucker Punchu najbolja sekvenca ona početna. Tu je Snyder na svome teritoriju: stil na steroidima, hipnotička montaža i dobra pjesma kao grčki kor koji vodi radnju.
A onda likovi počnu pričati. I sve odlazi k vragu.
Tko bi rekao da slatki snovi o zmajevima, samurajima, orcima, seksi burlesknim ratnicama, steampunk zombijima i mecha robotima mogu ispasti toliko loši. Bijeli zec ovog filma su, naravno, procesori grafičkih stanica, dok procesori za obradu teksta nisu bili ni raspakirani iz svojih kutija. Zack Snyder želi sve, ali nema pojma kako bi do toga došao.
On bi da mi plačemo, zapitkujemo, brinemo, zatvaramo oči i čepimo uši, drhtimo i oduševljeno uzdišemo. Međutim ništa od toga. Kako film sve dalje odmiče, mi se sve više pitamo gdje mi je glava? paralelno s – odličnim – filmskim soundtrackom. Najboljom karikom Sucker Puncha, bez čijeg poticaja bismo odavno zaspali.
Jednostavno rečeno, film je – dosadan. Redatelj Snyder i scenarist Snyder kao da su međusobno posvađani. Prvi želi ekranizirati sve svoje fetiše i postere koji mu vise u sobi, dok drugi muku muči s digitalizacijom likova u nešto više od obične hrpe piksela. On ne zna ni postaviti jasnu granicu između stvarnosti i fikcije glavne junakinje. Svijet iz kojeg Babydoll bježi jednako je stiliziran kao njena mašta, pa je teško sve nedaće koje proživljava shvatiti ozbiljno. To je kao da Alisa iz Zemlje čudesa želi pobjeći natrag u Oz. A čudesa doista jesu čudesna.
Svaki segment mašte u koji bježi vrvi od neiskorištenog potencijala. Tko ne bi htio gledati film o prvom svjetskom ratu u kojem se umjesto saveznika i centralnih sila sukobljavaju steampunk zombiji i mecha roboti? Ali sve ostaje na premisi, i prije nego se naviknemo na jedan slatkiš za oči, Snyder nam niz očne jabučice već šopa druge slatkiše. I to kakve slatkiše! Kunem se, svaki bi gledatelj nakon ovoga filma trebao dobiti besplatnu injekciju inzulina kao terapiju.
Anakronizmi koje sam već spomenuo jedina su iskrica strasti u mašti Sucker Puncha. Gledajući ih, zanimljivo je zapitati se kakve će filmove (ili što god ćemo već tada imati) praviti generacije za nekoliko stotina godina? Na isti način na koji mi danas miješamo daleka stoljeća i žrtvujemo povijesnu autentičnost za dobro ispričanu priču, tako će možda i pripovjedači budućnosti miksati tehnologije i dekade nama bliskih perioda. Art deco i laptopi ili mobiteli usred rata u Vijetnamu. Iako nije u pitanju ništa novo – mnogi autori igrali su se s takvim idejama – u Sucker Punchu je taj sudar najizraženiji.
Sucker Punch je poput šetnje među policama knjižare u SF & fantasy sekciji. Fantastične ilustracije na neotvorenim koricama knjiga. Ali čim otvorite jednu od takvih knjiga i počnete je čitati, shvatite da što je ilustracija ljepša to je knjiga lošija. Ili još gore, da jedno nema veze s drugim. Kao da na koricama gledate reklamu za knjigu koja ne postoji. Isto je s ovim filmom. Sucker Punch je omot za film koji ne postoji. Trailer od sto i dvadeset minuta za genijalan film koji još nije snimljen.
Promocija Filmonauta će biti u kino Europi, Zagreb, 20. lipnja u 21 sat, kada će biti prikazan film Kratka noć leptira, 1971. s Reljom Bašićem i Fabijanom Šovagovićem.
Nakon projekcije sljedi party.
Ulaz na projekciju kao i piće su besplatni!
Urednici: Tamara Kolarić i Mario Kozina Izdavač Filmonauta je Blank_filmski inkubator.
Prethodni članci:
arti-201106100201006
