Naime, prije 100-200 godina, uništavanje šuma i izlov vukova doprinio je češćem susretanju između kojota, vukova i pasa.
Unatoč tome što razmnožavanje između vrsta uglavnom nije moguće ili rezultira sterilnim potomstvom, kombinacija DNK psa, kojota i vuka ovaj se put pokazala iznimkom.
Nakon stoljeća miješanja genetskog materijala, čini se da je nastala nova vrsta, koja već ima milijun članova iako još nema službeno ime (neki je zovu kojovuk).
Nova vrsta ima dominantni DNK kojota, 10 post odlazi na DNK psa, a čak četvrtina čini DNK vuka. To znači da je nova vrsta veća od kojota, a mogu imati preko 25 kilograma, veće čeljusti i mišiće, brži su i mogu loviti čak i jelene. Čopor 'kojovukova' može oboriti čak i soba.
Kojiti ne vole loviti u šumi. Vukovi vole. Miješanjem vrsta nastala je životinja koja je podjednako vješta u lovu u gustoj šumi i na otvorenoj livadi.
Čak i zavijanje ove životinje u jednakoj mjeri podsjeća i na vuka i na kojota, a opstaje čak i u prigradskim područjima New Yorka, Bostona, Washingtona... a za takvu odvažnost je vjerojatno kriv DNK psa.
Osim divljači, hrane se bundevama, lubenicama i drugim povrćem, jedu glodavce i druge male sisavce, a pojedu i koju mačku.
No, još uvijek se vodi debata je li stvarno riječ o zasebnoj vrsti. Jedan od argumenata protivnika te teorije glasi da je za vrstu karakteristično i to da se ne razmnožava s pripadnicima drugih vrsta, što kojovukovi i dalje nastavljaju raditi sa psima i kojotima. No, kako je vrsta nastala upravo miješanjem kojota, vukova i pasa, to bi značilo da oni također nisu zasebne vrste!
Psi shvatili da baš nisu najbistriji, njihovi pogledi govore tisuću riječi
Economist.com/Danas.hr
