Otkriveno je kako kako rastom tjelesne težine disproporcionalno raste i površina potrebne prijanjajuće podloge, što znatno ograničava maksimalnu težinu životinje koja se penje po zidovima i drugim okomitim površinama.
Drugim riječima, kada bi se ljudi htjeli penjati po zgradama poput Spidermana, 40% površine našeg tijela trebalo bi biti prekriveno prijanjajućom podlogom, pokazuju rezultati istraživanja objavljeni ovoga tjedna.
Omogučujući životinjama penjenje po glatkim okomitim površinama, pa čak i onima okrenutima nadolje, prijanjajuće su podloge otvorile brojna nova područje za nastambu, kao i lov.
U stvari, one su više puta evoluirale neovisno jedne o drugima kod insekata, vodozemaca, gmazova, pa čak i sisavaca. ali ova prilagodna osobina ovisi o fizičkim ograničenjima.
Kako životinje postaju sve veće, tako se površina njihovog tijela u odnosu na obujam smanjuje. Stoga veće, teže životinje moraju imati i veću površinu svoga tijela prekrivenu prijanjajućim podlogama te u jednom trenutku potrebna količina jednostavno postane nepraktična. Zbog toga su macaklini najveće životinje koje se mogu penjati po zidovima.
Dvije strategije hodanja po zidu
Tim znanstvenika pod vodstvom Davida Labontea sa Sveučilišta u Cambridgeu usporedio je prijanjajuće podloge 225 raznih vrsta životinja. Otkrili su kako, u odnosu na površinu tijela, površina ovih podloga raste s porastom težine. Tako sitne grinje koriste 200 puta manju količinu površine svojega tijela za prijenjanje u odnosu na macakline.
A osoba težine 80 kilograma s tijelesnom površinom od dva četvorna metra trebala bi disproporcionalno velike prijanjajuće podloge koje bi zauzimale čak 40% ukupne površine tijela, ili 80% ako gledamo samo sprijeda.
"Ako bi čovjek htio hodati po zidu poput macaklina, trebao bi nepraktično velika stopala broja 145", izjavio je suautor istraživanja Walter Federle.
Ali kada su istraživali blisko povezanu vrstu žaba, znanstvenici kod njih nisu pronašli neproporcionalno velik rast prijanjajućih površina. Zbog evolucijskih i anatomskih ograničenja veće su žabe jednostavno imale bolje prijanjajuće karakteristike na svojim prstima,umjesto većih podloga.
To sugerira kako postoje dvije različite strategije koje omogućavanju životinjama da hodaju po vertikalnim površinama.
