Znanstvenici se brinu da bi zarobljeni metan u Arktičkom ledu (i drugdje), u jednom od katastrofičnih scenarija klimatskih promjena, mogao biti naglo ispušten u atmosferu kao posljedica globalnog zatopljenja. Ovo bi bilo vrlo pogubno jer metan je 72 puta jači staklenički plin od ugljičnog dioksida u vremenskom razdoblju od 20 godina, pišu na stranicama Znanost.com.
arti-201001100001006Srećom, u pomoć borbi protiv posljedica globalnog zatopljenja i naglog otpuštanja metana u atmosferu, mogu bar djelomično pomoći morski mikrobi koji žive na dnu svjetskih oceana, objavljeno je na godišnjem sastanku Američke Geofizičke Zajednice.
Već je desetljećima poznato da bi metan koji potječe sa morskog dna mogao biti konzumiran od strane specijaliziranih bakterija zvanih metanotropi. Primjerice, ovi organizmi na dnu Crnog Mora konzumiraju metan proizveden u dubokim vodama bez kisika.
Ono što nije bilo do sada jasno je da li te bakterije mogu biti od ikakve pomoći u slučaju da se posebna vrsta leda na dnu oceana destabilizira toplijom klimom. Ovaj led, poznat pod nazivom klatrat, ili metanov hidrat, se sastoji od kaveza vodenih molekula okruženim pojedinim molekulama metana, i postoji u uvjetima niskih temperatura i visokog pritiska. Ovakvi uvjeti mogu biti pronađeni na kontinentalnoj podini diljem svijeta, ali postoji i dodatna izrazito velika površina morskog dna prikladnog za formiranje metanovih hidrata na Artiku zbog niskih temperatura i platou koji se nalazi na optimalnoj dubini za formaciju klatrata. Artik je također osjetljiviji na klimatske promjene od ostatka svijeta zbog toga što se neki dijelovi polova griju duplo brže nego ostatak svijeta.
Scott Elliott, biogeokemičar na Los Alamos National Laboratory, koristio se Coyote super—kompjuterom kako bi modelirao složene interakcije fizičkih i bioloških sustava koji upravljaju sudbinom otpuštanja metana iz Artičkog klatrata tijekom prvih nekoliko desetljeća pretpostavljenog globalnog zatopljenja.
Njegov model uključuje aktivnost metanotropnih mikroba. U skladu sa konvencionalnim saznanjima, njegova virtualna bakterija može pratiti male i srednje propuste klatrata i posljedično otpuštanje metana. Dok se 'podrigivanje' metana povećava kao odgovor zatopljenju mora, ipak, njegov model također pokazuje da u nekim zonama Arktika, metanotropi bi mogli ostati bez potrebnih hranjivih tvari koji su im potrebni da probave metan, uključujući kisik, nitrate, željezo i bakar.
Ali i u slučaju da metanotropi na dnu Arktika ostanu bez potrebnih nutrijenata za probavu metana—posebno u slučaju da vode u kojima obitavaju postanu anoksične—(preniska razina kisika za održavanje određenih oblika života)—drugi fenomen pokazan u Elliottovim modelima možda može čak spriječiti curenje metana sve do površine oceana a zatim u atmosferu.
Svježa voda koja dolazi iz mnogih rijeka koje se prazne u Arktički Ocean plivaju nad gušćom oceanskom slanom vodom. U Elliottovim simulacijama, metan udari o 'krov' svježe površinske vode i nije u stanju probiti se u atmosferu. Umjesto toga, 'pluta u Arktičkom Oceanu dok ne potone u duboki bezdan Atlantskog Oceana,' tvrdi Elliott. "Vremenske konstante u dubokim oceanima su stotine godina—to je dovoljno dugo da metanotropi konzumiraju sav potonuli metan. Model pokazuje da za sada postoje više sigurnosnih slojeva."
Prethodni članci:
arti-200909170406006
