Znanstvenici su stvorili sustav koji može zadržati emisije ugljičnog dioksida prije nego što se ispuste u atmosferu i pretvoriti ih u gorivo, lijekove, plastiku i druge vrijedne proizvode.
Ugljični dioksid je glavni staklenički plin koji nastaje spaljivanjem fosilnih goriva, te je identificiran kao glavni čimbenik koji doprinosi porastu temperatura na Zemlji.
"Naš sustav ima potencijal da iz temelja promijeni kemijsku i naftnu industriju na način da možemo proizvesti kemikalije i goriva na potpuno obnovljiv način, umjesto da ih vadimo duboko ispod zemlje", kaže dr. Peidong Yang, kemičar u Berkeley Labu i jedan od istraživača koji stoji iza ovog znanstvenog uspjeha.
Znanstvenici diljem svijeta proveli su desetljeća u potrazi za praktičnim načinom oponašanja fotosinteze. Fotosinteza je proces u kojem zelene biljke koriste energiju iz sunca kako bi pretvorili vodu i ugljični dioksid u kisik i ugljikohidrate. No, već je u više navrata dokazano da je ovo vrlo težak tehnički izazov.
"Pravi problem dolazi iz ravnoteže energetske učinkovitosti, cijene i stabilnosti", izjavila je za Huffington Post dr. Amanda J. Morris, profesorica kemije na sveučilištu Virginia Tech u Blacksburgu i stručnjakinja za održivu energiju.
"Elektroni koji su potrebni, su vrlo skupi (bilo da su proizvedeni od benzina, nafte, ugljena ili sunca) pa tako cijeli proces mora biti vrlo učinkovit u smislu elektronskih i energetskih bilanci", rekla je ona.
Morris, koja nije bila uključena u ovo novo istraživanje, rekla je da je ono veoma "važno".
"Trenutno radimo na našoj drugoj generaciji sustava čija učinkovitost solarno-kemijske konverzije iznosi 3 posto. Jednom kada dosegnemo učinkovitost konverzije od 10 posto na troškovno učinkovit način, tehnologija bi trebala biti i komercijalno isplativa", rekao je Yang u priopćenju za javnost.
To bi moglo potrajati neko vrijeme. Morris je stoga za HuffPost izjavila da se "uređaj na temelju ove tehnologije ipak u skorije vrijeme neće naći na tržištu".
Znanstveni rad koji opisuje ovo otkriće objavljen je online 7. travnja 2015. u časopisu Nano Letters.
