Dokazi iz teksta napisanog na klinastom pismu na glinenim pločama pokazuju kako su drevni babilonski astronomi na području današnjeg Iraka koristili metode koje su bile preteča infitezimalnog računa ili kalkulusa, vrste matematike koju su kasnije odvojeno razvili Isaac Newton i Gottfried Leibnitz.
Četiri ploče koje sadrže proračune smatra se da datiraju između 50. i 350. godine prije Krista, što znači da su stare preko 2.000 godina. Ploče se koncentriraju na kretanje Jupitera jer je on bio povezan s ondašnjim vrhovnim božanstvom, Mardukom.
Prijevod tekstova otkrio je upute za konstrukciju trapezoidnih geometrijskih objekata koji su se pokazali kao ključni alati za proračun položaja Jupitera 60. i 120. dana nakon što bi se prvi puta pojavio na nebeskom nebu kratko prije zore. Ti su trapezoidi stvoreni planiranjem grafova s Jupiterovom brzinom i vremenom.
Proračunavanjem područja ispod tih brojki moglo se izračunati Jupiterov položaj na elipsi, putu koji Sunce naizgled prati po zvjezdanom nebu tijekom godine.
Ista je tehnika puno kasnije pripisana "Oksfordskim računarima", skupini mislilaca iz 14. stoljeća s koledža Merton u Oxfordu.
Najstariji poznati tekst
Otkriće je opisao njemački astrofizičar i povjesničar, profesor Mathieu Ossendrijver s berlinskog Humboldtovog sveučilišta.
"Do sada nisu poznati raniji tekstovi o kretanju tijela od onih iz 14. stoljeća", izjavio je Alexander Jones sa Sveučilišta u New Yorku.
"Njihovo prisutnost... svjedoči o revolucionarnoj briljantnosti neznanih mezopotamskih učenjaka koji su konstruirali babilonsku matematičku astronomiju", rekao je.
Babilonci su otišli i korak naprijed jer su proračunali i vrijeme za koje bi Jupiter prošao pola puta po svojoj eliptičnoj putanji tako što su podijelili 60-dnevni trapezoid u dva manja.
Proračnavanje područja ispod krivulje kako bi se odredila brojčana vrijednost osnovna je operacija infitezimalnog računa.
