Idilična misao o plastici uzgojenoj na poljima, po svemu sudeći moguća u skoroj budućnosti, izgleda daleko prihvatljivije nego proizvodnja u petrokemijskoj industriji (koja godišnje proždire oko 270 milijuna tona nafte i plina.)
Na prvi pogled, takav tehnološki proboj izgleda poput konačnog rješenja gorućih pitanja povezanih sa sve manjim izvorima sirovina te odlaganjem otpadnih tvari. Međutim, neki znanstvenici ukazuju na metan i ugljik dioksid kao nusproizvod takve "zelene" industrije. Oim toga, fosilna goriva bi se ipak trošila u samom postupku ekstrakcije plastike iz biljaka, jer energija potrebna za proces veća je no što se mislilo. Uspjeh u dobivanju doista zelene plastike zavisi od toga koliko će znanost biti u mogućnosti savladati ove prepreke.
Tradicionalna upotreba plastike koristi zapanjujuće količine fosilnog goriva. Otprilike 80 milijuna tona godišnje potroši se samo u SAD-u. Zato se napori biotehnologije i agrikulture usmjeruju na zamjenu konvencionalne plastike biljnim alternativama.
Tri su glavna pristupa:
1.pretvaranje biljnog šećera u plastiku
2.proizvodnja plastike unutar mikroorganizama
3.uzgajanje plastike u kukuruzu i drugim kulturama
