NAJLJEPŠA NOVOGODIŠNJA PRIČA
Dolazi nova 2000. Sarajevo je u snijegu. Elvis J. Kurtović je odlučio da proslavi dolazak novog milenija u najboljem društvu - sam. Puca ga milenijska groznica, ali nema snage i želje da se uključi u bučne proslave. Prošlu poslovnu godinu završio je sa 6000 DM gubitka, što je znatno lošije nego pretprošle godine kad je izgubio samo 2000. Malo gleda Britney Spears na TV, malo cuga whiskey iz frižidera u praznom bratovom stanu. Razmišlja o svojoj veličini. Da li ću kad umrem dobiti svoju ulicu u rodnom gradu, makar malu ili slijepu, neki prolaz, neku Kurtovića čikmu.
Misli svojim obožavateljima ostaviti u amanet da se izbore da ulica sa njegovim imenom ima nejasno pravo prvenstva u odnosu na susjednu. Tako će biti puno udesa i Elvis će često posthumno izlaziti u "Sarajevskoj hronici", npr. "neoprezni vozač golfa XV izazvao sudar ne puštajući prednost vozilu koje je dolazilo iz ulice Elvis J. Kurtovića".
Biti sam na Novu godinu je tužno, pogotovu estradnom radniku. Za Božić i Novu godinu uvijek je puno samoubistava usamljenih ljudi i pjevača koji nisu uspjeli naći gažu. Pogled mu pada na jedini projekat od koga bi mogao očekivati neku crkavicu u novoj godini, nedovršeni rukopis davno započetog nepretencioznog štiva nepretencioznog naslova "Pričice i pjesmice". Da bi imao obraza ovu, zasada, pretanku knjižicu odnijeti nekom uredniku trebao bi još nešto napisati, nešto za djecu, nešto poučno, nešto gdje će na kraju dobri da pobijede, a loši da popuše, nešto kao "Najljepšu novogodišnju priču". Elvisa pucaju neiživljena želja starog momka za porodicom, za okićenim borom, milenijska groznica, bratov whiskey, a kad se pojavi Britney Spears, i hormoni. Vrijeme je za NAJLJEPŠU NOVOGODIŠNJU PRIČU!!!
U jednom, ne tako dalekom gradu, iza 7 brda (u jednoj kotlini), u ne tako dalekoj davnini živjaše dječak po imenu Štrumf. Ime mu je dao šef našeg objekta za ugostiteljsko-estradne mutljaže Batko. Štrumf se poput ostale djece motao oko našeg kluba. Štrumf je bio frljav, rijetko okupan, prljavih noktiju, poderan. Rijetko je išao kući, gdje ga nije ništa dobro čekalo. Štrumf je bio mali uličar. Spavao je gdje bi stigao, a najčešće u našem klubu gdje bi u ta teška ratna vremena bio neka vrsta noćnog čuvara. Štrumf je Batku služio za sitne nabavke za šta bi ovaj uvijek gladni klipan dobivao poneki sendvič ili marku, dvije. On bi se zauzvrat trebao izgubiti iz neuglednog objekta kad bi se u njemu pojavili rijetki gosti koji nisu sa odobravanjem gledali na musavu Štrumfovu pojavu koja se vazda nešto ganjala sa ostalom djecom iz susjedstva po kafani. Zbog nediscipline i smrada često mu je izricana disciplinska mjera tarabe iz "Kluba neženja". On bi se uvijek vraćao, a kad bi ponovo bio istjerivan čekao bi kišu i onda bi se onako pokisao, jadan, pojavio na vratima, pa hajd ga ne primi, tužnog i nesretnog kao što smo i svi bili te '94. u gradu iza 7 brda u jednoj kotlini... Svoj skromni džeparac Štrumf je dopunjavao sitnim krađama, a prema rezultatima mojih prisluškivanja razgovora sa sličnim malim probisvijetima "najgore jarane bije murija u Logavinoj!". Štrumf je i svim ostalim gazdama nabavljao potrebne stvari, a jednom sam ga našao kako samoinicijativno namješta šoferšajbnu na našu raspadnutu "Zastavu Polly". Elvis: "Gdje si to klepio, nesrećo jedna?" Štrumf: "Elvise, ne morate ništa platiti, to je od mene!" Jedne prilike došao je šefu kluba i cvilio mu: "Batko, daj mi pozajmi 10 maraka, stara mi je bolesna, nemamo šta jesti, vratiću ti, svega mi!". Zatim je, dobivši novac, sjeo u kafanu, naručio pivu sebi, meni, Batku, konobaru Peri, koji je pogledao Batka upitno. "Donesi kad mušterija traži!", nasmijao se Batko. Pero je donio pive, ljubazno rekao Štrumfu: "12 maraka", Štrumf je izvadio Batkovu deseticu, dao je Peri uz riječi "Piši dvije!" (i on je mislio da ima pravo da pije na teku!). Sjedili smo, pijuckali smijući se Štrumfovom bezobrazluku, a on se kao najmanji prvi zagrijao od jedne pive i onako štucajući, iskapljujući prijekorno poručio Batku: "Batko, ajd ti sad zovni turu!" U našem skromnom klubu u kome smo igrali humanitarne predstave za djecu odlučili smo proslaviti novu 1995. godinu. Grad je bio pun nadrkanih naoružanih ljudi i odlučili smo se za zabavu zatvorenog tipa neraspoloženi za izvedbe scensko-muzičkih spektakala sa pjevanjem i pucanjem. Glavni pomoćnik te noći trebao je biti mali Feđa, jedno fino siroče iz dobre kuće, nesretno nastradale u ratu. On je također inklinirao lopovlucima, ali je za suptilne ugostiteljske poslove bio daleko šlifovaniji i pristojniji od Štrumfa kome je poručeno da "nađe drugo utočište za novogodišnje grebanje!". Štrumf se uvrijedio i nigdje ga nije bilo da pripomogne 31. u nabavci. U gradu nije bilo moguće naći Coca-colu. Vidio sam neke tipove u maskirnim uniformama kako iz izrešetanog golfa izvlače gajbe kole. Ja: "Izvinite, molim vas, gdje ste kupili tu kolu?" Zajebani tip: "Na tunelu, Đi, na tunelu!" Drugi zajebani tip: "Da ti nisi onaj Đon Lenon!" Tunel je bio predaleko i preopasno i pili smo (koke su pile)sokove iz humanitarne. Puštali smo muziku na proslavi, plesali, a kad bi nestalo struje iz prioriteta svirali unplugged. Štrumf se naravno uvalio ko fol da nam čestita, grijući se pored peći Yopulovke, dara norveške vlade. U neko doba naša uzdanica Feđa se napio i počeo da pravi sranja, a Štrumf je spremno upao na njegovo mjesto, radeći kao nikada do tada! Prosto je letio okolo, praznio pepeljare, nosio pića, dok je Feđa sve više tonuo u alkoholizam i narkomaniju. Razbijao je čaše, spoticao se o plesne parove, povraćao skupocjene kalorije... Štrumf je povrijeđeno trijumfovao: "Ja vam ne valjam, a eto vam vašeg pulena Feđe!" Htio sam ga zagrliti, kao i svu nesretnu djecu na svijetu, reći mu: "Nisi ti loš Štrumfe, obećaj mi da ćeš u novoj godini biti dobar dečko, da nećeš više krasti, da ćeš početi učiti neki zanat, vidiš kako si ti jedan fini momak..." Ali nisam mu to rekao... Rekao sam mu: "Štrumfe ne seri, donesi još pive iz podruma, ponestalo je..." Bliži se ponoć, nova 2000. dolazi za desetak minuta. Sjedim sam uz TV. Pucaju me uspomene. Vrijeme je da prestanem da se kažnjavam, završim priču i odem negdje dernečiti. Moram još dati pouku. Pouka je, dragi Štrumfe i ostala draga djeco, da je samo rad i poštenje pravi put u životu. Umjesto da pije, Elvis je odlučio da se uz pomoć rada izvuče iz dugova u novoj godini. Ostaje mu samo da dovrši svoju "Najljepšu novogodišnju priču", poučnu bajku za djecu, gdje će na kraju dobri da pobijede, a loši da popuše...
10,9,8,7,6,5,4,3,2,1... SRETNA NOVA GODINA, NOVI MILENIJ!
arti-200012154021006