ZVONIMIR VARGA: 7 (Samizdat)
Zagrebački kantautor Zvonimir Varga pozornost na sebe skrenuo je neobičnim koncertima koje je održavao u zatvorima ili na vlastitom balkonu, kao i razoružavajuće iskrenim, na trenutke čak i bolno emotivnim stihovima praćenima tek akustičnom gitarom ili klavirom.
Samim time, album jednostavnog naziva "7" predstavlja prekretnicu u njegovoj karijeri pošto je svoj zvuk po prvi puta pojačao ritam-sekcijom te u producentu Marku Mrakovčiću pronašao idealnog "sidekicka", sposobnog da Vargin minimalizam odvede u power-pop i rock ranih šezdesetih.
Uz to, laganice koje su dosad bile njegov zaštitni znak ovoga su puta u manjini, dok su pobjedu rezultatom 4:3 odnijele zafrkantske pjesme na tragu sarajevske škole, ponajprije Bombaj Štampe i prve dvije ploče Elvisa J. Kurtovića i njegovih Meteora.
U tim se stvarima iskazao kao prilično duhovit tekstopisac, iako „Svakoga dana“ i „Ja se ne ženim“ ne nude puno više od nekoliko zabavnih rima.
Puno bolji dojam ostavlja uvodna "Imam lovu" s efektnim gostovanjem Mikija Solusa, dok se spomenutim yu-rock kultovima najviše približio solidnom "Bubanj i bas".
Vrhunac ne samo ovog materijala, već i čitavog mu dosadašnjeg rada, ipak je postigao onim u čemu je najbolji, zaista lijepom trilogijom "Život se ionako vrti u krug"/"Il' nek plovi, il' nek tone"/"Ne dam te nikom" u kojima je podsjetio na velikane poput Sergea Gainsbourga (u normalnijim fazama), Leeja Hazlewooda, pa čak i Leonarda Cohena.
U konačnici, svakako pozdravljam njegovu želju da pokuša nešto novo i drugačije, no rado bih čuo još nešto osim uglazbljene zajebancije. Primjerice, stvarno bi me zanimalo kako bi zvučao izlet Zvonimira Varge u indie ili blues rock vode. Barem u jednoj ili dvije pjesme.
Ocjena: 6,5/10
