'Što sam stariji, sve mi je teže podnositi glupost', kaže znanstvenik
Hrvatski znanstvenik Gordan Lauc koji radi kao profesor biokemije i molekularne biologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a ujedno je i osnivač Genosa, privatnog znanstvenog laboratorija, danas je na Facebooku ponudio svoj odgovor na pitanje zašto Hrvatska ne može uspjeti.
Lauc je ogorčen jer se, kao i mnogi drugi dosad, susreo s čudovištem zvanim hrvatska birokracija i nakon neugodnog iskustva zaključio da se u Hrvatskoj EU projekti očito 'temelje na pretpostavci da su svi lopovi koje treba kontrolirati na svakom koraku'.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Zašto Hrvatska ne može uspjeti - prigodni post za Veliki petak:
Što sam stariji, sve mi je teže podnositi glupost. Ili sam potrošio cijelu zalihu tolerancije na glupost, ili mi kako godine idu vrijeme postaje sve dragocjenije, pa ga više ne želim rasipati uzalud. Iz čiste frustracije moram podijeliti posljednji primjer iz 'Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena' zvanog strukturni fondovi.
Hrvatska samo gleda jesmo li negdje ukrali koju kunu
Dakle, Genosu je odobren IRI projekt vrijedan oko 20 milijuna kuna iz strukturnih fondova. Nešto manje od 80% troškova pokriva nam EU projekt, što je izvrsna stvar koja će nam omogućiti razvoj više novih proizvoda. No za razliku od EU projekata koji dolaze iz Bruxellesa i temelje se na logici da se onima najboljima poklanja povjerenje, dok ga ne iznevjere, ovi projekti temelje se na pretpostavci da smo svi mi lopovi koje treba kontrolirati na svakom koraku. Tako da umjesto svakih 18 mjeseci, kako traži Bruxelles, izvješća podnosimo svaka tri mjeseca. I umjesto jednostavnog zbirnog izvješća koje podnosimo Bruxellesu, u Hrvatskoj moramo poslati dokaze za doslovno svaku pa i najmanju transakciju. Doduše, također za razliku od Bruxellesa kojeg zanima što smo s tim novcem napravili i jesmo li ih mudro utrošili, u Hrvatskoj to nikoga ne zanima, već samo žele provjeriti jesmo li negdje ukrali koju kunu. Jer naravno mnogo je gore ako nekom dobavljaču platimo 100 kuna previše, nego ako 20 milijuna kuna potrošimo potpuno bez ikakvog smisla i logike...
Ali na to smo se već navikli, zaposlili pet administratora i plivamo nekako u tim projektima. No današnji primjer je toliko apsurdan da ga ipak moram podijeliti.
Dakle, u projektu od 20 milijuna kuna potrošili smo 94 kuna da kupimo jednu litru etanola. I kad smo podnijeli izvješće o tome, dobili smo komentar na priloženoj slici (uz 32 druga komentara na to tromjesečno izvješće). Ukratko, traže od nas da objasnimo zašto smo narudžbenicom naručili etanol po cijeni od 94 kune, a računom smo platili svega 41 kunu za tu litru etanola. A sljedeće pitanje je da objasnimo žašto smo platili trošarinu na etanol (u iznosu od 53 kune) koju nismo naručili narudžbenicom...
Umjesto projektom, znanstvenici se bave birokracijom
Ako i zanemarimo činjenicu da se radi o iznosu koji je 0,0005% vrijednosti projekta (što bi svaka iole razumna evaluacija proglasila beznačajnim troškom na koji ne vrijedi trošiti vrijeme), bazična logika bi ipak morala nalagati da je činjenica da je dobavljač obračunao trošarinu na prodani proizvod vjerojatno posljedica nekog zakona, jer teško da bi dobavljač državi novac uplatio bez razloga. No to ne vrijedi za naše agencije koje administriraju EU projekte; oni imaju zaposleno dovoljno ljudi da točno provjere svaki papir i da utvrde da se iznos od 94 kune iz narudžbenice ne podudara s 41 kunom na računu. I da nema narudžbenice za trošarinu, koja je ipak plaćena. I onda oni utvrde da tu nešto nije u redu i traže pojašnjenje. I onda taj zaključak potvrde njihovi nadređeni na još jedno dvije razine, te ga pošalju nama. I sada se mi znanstvenici umjesto realizacijom projekta moramo baviti odgovaranjem na pitanje zašto plaćamo trošarinu na etanol, te to naravo potkrijepiti dokazima, tj. moramo pronaći o kojem se zakonu radi, zašto se to fakturira odvojeno i sl.
Ukratko, zbog odvojeno iskazane trošarine od 50 kuna, sada moramo potrošiti vjerojatno više od 1000 kn da platimo za vrijeme potrebno za odgovaranje na apsurdno pitanje. I onda se čudimo zašto smo najlošiji u Europi u povlačenju novaca iz EU fondova. Pa samo mazohisti to mogu, dok su svi normalni već odustali i zaključili da se to naprosto ne isplati... A ako itko kaže da su to propisali u Bruxellesu – nisu! To su naše izmišljotine koje ne mogu razumjeti i/ili opravdati niti oni koji su ih smislili...', objavio je Lauc.
