Dođe onaj uzbudljivi trenutak u domaćoj političkoj sapunici kada se nakon kuloarskih najava rekonstrukcije Vlade iščekuju imena novih ministara. Svo se općinstvo tada silno upre razmatrati hoće li neki ćorić u zapećak, a neki medved iz jednog u drugo ministarstvo. U pravilu, taj se napumpani triler brzo ispuše kad javnost u antiklimaksu sazna da je ministar postao neki banožić, koji je - gle čuda - prethodno već bio ministar nečega.
Ovih dana čitamo kakve pretumbacije sprema premijer Plenković: tko otpada, a tko upada; tko bi mogao, a tko ne. Napetost obično raste do trenutka kada se serviraju nova lica od kojih većini morate uguglavati imena da biste ih upoznali. Nema zemlje poput naše u kojoj tako lako iz (polu)anonimnosti dospiješ u Vladu. Tu je praksu lansirao Ivo Sanader (sjetite se jeste li čuli za Ivicu Kirina ili Berislava Rončevića dok nisu postali ministri), a Plenković doveo do savršene rutine. Rekonstrukcija dođe kao servis automobila, a izbor ministara poput odlaska u trgovinu rezervnih dijelova gdje se malokad uzmu oni originalni.
Beroša će zamijeniti drugi liječnik. Koji? Nebitno koji
No manimo sad rekonstrukciju cijele vlade, fokusirajmo se na resor koji doslovno život znači. Naime, zdravstvo.
Aktualni ministar, svojedobno "Super Vili", a poslije samo Beroš, navodno je na premijerovoj listi za otpis. Govorka se u hodnicima (uvriježeni francuski izraz couloirs zakulisnim tračevima daje lažnu patinu ozbiljnosti) da će Beroša podsjesti "ravnatelj jedne bolnice". Liječnik, dakako. Koji? Nebitno koji.
Zdravstvo je resor u kojemu bi kod nas trebalo onemogućiti da ga vodi liječnik. To bi ministarstvo trebao voditi ekonomist, financijaš, dobar organizator i vrhunski menadžer jer tamo je već 20 i kusur godina vrhunsko … znate već što. Najveći problem zdravstva je financijska održivost sustava, dubioza o kojoj - ruku na srce ili bilo koji drugi organ - jedan neurokirurg, gastroenterolog ili ginekolog naprosto ne mogu znati dovoljno usprkos tradicionalnoj frazi da dobro poznaju sustav jer "dolaze iz njega". A odakle bi?
Imamo menadžere u zdravstvu, valjda među njima ima neki HDZ-ovac
Svi ministri zdravstva od 1990. naovamo bili su liječnici-specijalisti, neki od njih vrhunski, ali nijedan nije riješio sistemske probleme u zdravstvu. Ono je sve lošije i sve zaduženije, kadrovski izranjavano otkako liječnici i medicinske sestre hrle u inozemstvo. Ako bi menadžer na mjestu ministra zdravstva trebao riješiti neki stručni problem jednostavno bi mogao okupiti tim liječnika da ga savjetuju pro bono. O dugovima veledrogerijama ionako na koncu pregovara ministar financija.
Uostalom, imamo nekoliko studija menadžmenta u zdravstvu, tamo bi trebao biti kadrovski bazen ministara. Vjerojatno otamo već imamo nekog sposobnog i upućenog. A među njima valjda ima i netko iz HDZ-a, ako je i to uvjet. Ako nema, to se lako sredi.
Liječnici ne bi trebali biti u visokoj politici
Kada su liječnici u pitanju, možda bi valjalo razmisliti i o diskriminacijskom presedanu pa im zakonom zabraniti bavljenje politikom. Nedostaje liječnika, a oni nagrnuli u politiku. Pravnika i ekonomista ionako imamo za izvoz, a liječnici s kojima smo "kratki", sami se izvoze. Sustav puca po šavovima, umirovljeni liječnici rade pola radnog vremena da popune manjak ljudi u sustavu, dok se mnogi u naponu snage bave visokom politikom od Sabora naniže. Jest - reći će vam oni - kad ih se prebroji nema ih puno (u ovom sazivu Sabora ih je dvanaest), ali njihova profesija je specifična i dok Hrvatskoj nedostaje oko 2000 liječnika - svaki je važan.
Ne može me nitko uvjeriti da dobar ili vrhunski liječnik kojega je omađijao sirenski zov politike, uspijeva uza sav teret i odgovornost vlastitog posla biti i jednako dobar političar. Ili obrnuto. Oba posla, ako se rade posve predano, izuzetno su stresna pa trpi ili jedan ili drugi, vjerojatno oba. Pojednostavljeno: jedan liječnik više u visokoj politici, jedan dobar stručnjak u zdravstvenom sustavu manje.
Tko će izliječiti resor 's nizom komorbiditeta'?
Vratimo se zdravstvu, tom beroševski rečeno - resoru s "nizom komorbiditeta". Uporno držati liječnike na čelu Ministarstva zdravstva ima smisla kao i svojedobno stajanje vojnika na straži pred Ministarstvom obrane, kao da se ondje čuva neko tajno oružje. Svako ministarstvo, pa tako i Ministarstvo zdravstva, jedan je službenički, zapravo služavnički ured (minister na latinskom znači sluga) kojemu se kod nas pridaje previše teatralnosti. I kojemu ne treba liječnik, naročito ne vrhunski, na čelu zdravstva.
Naravno da ima još zemalja u kojima resore zdravstva vode liječnici. U Njemačkoj je aktualni ministar, shodno situaciji, epidemiolog, a u Francuskoj neurolog. Liječnici su ministri zdravstva i u Sloveniji, Mađarskoj, Poljskoj, Nizozemskoj... Ali u Velikoj Britaniji, primjerice, gdje je zdravstvo sjedinjeno sa socijalnom politikom, ministar je bivši bankar, k tomu i bivši ministar financija. U Danskoj - zgrozit ćete se - ministar zdravstva je po struci novinar. Švedska ministrica zdravstva je socijalna radnica, a njena kolegica u Finskoj - magistra umjetnosti. Ne bih rekao da u tim zemljama zdravstvo zbog toga pati. U Italiji je ministar zdravstva politolog, a u Češkoj pravnik.
Kažem, ne dajte liječniku na čelo Ministarstva zdravstva ni njegovim kolegama u visoku politiku. Korisniji su u javnim bolnicama i privatnim klinikama. A kad već tako mora biti, zašto uvijek za ministra birati specijalistu, a ne nekog liječnika opće prakse koji vjerojatno bolje poznaje probleme u zdravstvenom sustavu? Zdravstvo nam neće izliječiti ministar-liječnik. Tom sustavu treba netko izvan tog sustava.
