Dana 23. kolovoza obilježava se u Hrvatskoj kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Prema preporukama Europskog parlamenta, toga se dana sjećamo grubog kršenja temeljnih ljudskih prava i nepoštivanja načela pravne države od strane spomenutih režima. Iako naziv spomendana sugerira sjećanje na žrtve nacifašizma i komunizma, u Hrvatskoj se žrtve ustaštva, hrvatske inačice nacifašizma, uvijek nekako „zaborave“. Kako na taj, tako i na sve ostale dane u godini.
Osim toga, Europski je parlament zaključio da su se spomenuta kršenja razlikovala ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, te da su s tim u vezi sve zemlje pozvane procijeniti povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost. U Hrvatskoj se od 1990. ta procjena nije dogodila nego je umjesto znanstveno utemeljenog suočavanja provedeno nacionalističko obračunavanje s prošlošću. I to po krajnje banalnoj formuli: za one koji su ikad u prošlosti podržavali Jugoslaviju i komunizam nikad nemamo, a za sve one koji su se u prošlosti borili za hrvatsku državu uvijek imamo razumijevanja. Čak i ako su ovi potonji u toj hrvatskoj državi imali rasne zakone, koncentracijske logore, provodili genocid i slavili Adolfa Hitlera.
Tema ovog teksta međutim nije pokušaj ukazivanja na razlike u načinu života ljudi u Jugoslaviji i komunističkim zemljama poput Sovjetskog Saveza, Bugarske ili Rumunjske, niti je tema pokušaj ukazivanja na razlike između života u socijalističkoj Jugoslaviji i ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Diva pod nadzorom sigurnosne službe
Poticaj za današnju kolumnu na prvi će pogled biti čudan i nepovezan s prvim dijelom teksta. Naime, ovih dana obilježavamo pet godina otkako nas je u sedamdeset i sedmoj godini života napustila „kraljica soula“ i jedna od najvećih svjetskih pjevačica i kantautorica, Aretha Franklin. Aretha je prodala više od 75 milijuna ploča, dobitnica je brojnih nagrada i počasnih doktorata na najprestižnijim američkim sveučilištima, a bila je i prva žena članica Kuće slavnih Rock 'n' Rolla. Međutim, nedugo nakon njezine smrti u javnosti se pojavila informacija da je američka diva godinama bila pod nadzorom američke sigurnosne službe. U arhivi FBI-ja pronađen je njezin dosje s nekoliko stotina stranica iz kojeg su vidljivi razlozi praćenja – borba za prava žena, Afroamerikanaca i Indijanaca, ali i, nikad dokazano, podržavanje komunizma.
Što je najvažnije policijsko praćenje privatnog i profesionalnog života Arethe Franklin nije predstavljalo izuzetak. Zbog protivljenja službenoj politici kada je u pitanju bio pokret za građanska prava, pokret za prava Afroamerikanaca, rat u Vijetnamu ili ljevičarski svjetonazor, na popisu praćenih osoba našli su se i Charlie Chaplin, Bob Dylan, Jane Fonda, Martin Luther King, Ernest Hemingway, Muhamed Ali, John Lennon, Noam Chomsky i brojne druge poznate i još brojnije nepoznate osobe. Danas znamo da su tisuće ljudi nakon Drugog svjetskog rata u SAD-u bile praćene i prisluškivane zbog političkih razloga.
Sve se to događalo u demokratskoj državi u kojoj je dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata 15 milijuna građana, isključivo zbog boje kože, svaki dan proživljavalo najgrublja kršenja ljudskih i građanskih prava. U kojoj je do 1978. bilo dopušteno indijanskim obiteljima prisilno oduzeti djecu i dati ih na posvajanje i preodgoj bjelačkim protestantskim obiteljima. U državi koja je organizirala atentate na „nepodobne“ ličnosti širom svijeta, nedemokratski smjenjivala vlasti u drugim državama i vojno intervenirala tamo gdje ih nitko nije zvao.
Naravno da situacija nije bila bitno različita ni u nekim europskim demokracijama, kada su u pitanju prisluškivanja vlastitih „nepodobnih“ građana, miješanja u unutrašnjopolitičke odnose drugih država, ili npr. rasizam. Možda niste znali da je rasna diskriminacija u Velikoj Britaniji zakonski zabranjena tek 1965., ali samo na javnim mjestima i u javnim institucijama. Privatni poslodavci ili stanodavci svoje su odluke i dalje, bez kršenja zakona, mogli donositi vođeni rasističkim načelima.
Ni demokratska društva nisu imuna na probleme
Cilj ovog teksta nije amnestirati ili rehabilitirati političke prakse koje su od 1945. do 1990. dominirale u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Jer, doista je obaveza svakog tko demokratski razmišlja osuditi kršenja ljudskih i građanskih prava, progon i obračun političkih neistomišljenika, ograničavanja medijskih sloboda i neovisnosti pravosuđa. Osobno se nadam da više nikada neću živjeti u državi u kojoj otoci postaju mjesta mučenja i dehumanizacije političkih protivnika, u državi čiji tajni agenti ubijaju državne neprijatelje i u kojoj se zbog nepoćudne kritike, pjesme ili vica može završiti u zatvoru. A Jugoslavija je, unatoč po mom uvjerenju brojnim pozitivnim stranama i uspjesima, bila i takva država.
Cilj ovog teksta je pokazati da ni demokratska društva nisu imuna na sve navedene probleme. Kako u prošlosti tako i danas. Amerika, Izrael, Mađarska… samo su neke od država koje uspješno potvrđuju ovu tezu. Ili, da ipak ostanem u domaćem dvorištu. Iako sam siguran da je strah od obnavljanja komunističke Jugoslavije danas iracionalan nisam siguran da je, nakon tridesetogodišnjeg demokratskog iskustva, u Hrvatskoj danas iracionalno biti zabrinut za ljudska i manjinska prava, slobodu medija, funkcioniranje institucija pravne države i odnos prema političkim i svjetonazorskim neistomišljenicima. Kao što mi se ne čini iracionalnim kod nekih političara (i političkih stranaka) primijetiti (uznapredovale) autokratske ambicije.
I zato, prisjećajući se ovih dana traumatičnih iskustava nedemokratskih društava, svaki iskreni demokrat trebao bi se zamisliti nad vrlo sugestivnim retoričkim pitanjem Mahatme Gandhija: „Kakva je razlika za mrtve, siročad i beskućnike, je li ludo uništenje izvedeno pod imenom totalitarizma ili u sveto ime slobode ili demokracije?“.
