Zanimljivo je kako naša diplomacija nema stava pokraj onoga što joj govore vođe NATO-saveza. Kako smo bez referenduma ušli u taj Savez, ne možeš se ne zapitati koji je onda vrag Europska unija i kako li ćemo u nju poštivanjem volje naroda ako znamo kako trenutačno otkucava puls javnosti, bez da je presuda generalima u Haagu donesena. Haški sud, da. To je onaj UN-ov sud za ratne zločine kojemu Sjedinjene Američke Države nisu dužne izručiti vlastite građane unatoč Abu Ghraibu, Guantanamu i svim dokumentima i snimkama, poput Collateral Murdera, objavljenima na Wikileaksu.

NATO nam je zasad donio tek osjećaj srama zbog notornih intervencija u Afganistanu i Iraku, koje se u mnogim krugovima više ni iz kurtoazije ne zovu oslobađanjem i demokratizacijom tih zemalja nego okupacijama. Nije donio toliko obećavan napredak i poslove hrvatskim tvrtkama. Kako da se onda ne zapitamo zašto bi EU bio ugodnije iznenađenje?

Trepće bademastim očima i potvrđuje

Kad se baci pogled na brzinsku reakciju podrške Ministarstva vanjskih poslova intervenciji u Libiji, pred očima ti se moraju ukazati obrve Gordana Jandrokovića. Kada stoje onako nakošene, u mali dlakavi vigvam iznad njegovih bademastih očiju kojima samo trepće i potvrđuje, čovjek ne može ne pomisliti kako je to diplomacija koju se tako lako može prevesti žednu preko vode, a da ona cijelo vrijeme jedva čeka da stigne na drugu obalu i krepa od dehidracije.

U pojedinim medijima ovih dana daju se pročitati čuđenja naših diplomata potezom Stjepana Mesića, koji je predložio da se izbjegne višak intervencije ako je to ikako moguće. Ti su naši diplomati anonimni, začuđeni i uvjereni da će se u Libiji dogoditi druga Srebrenica osim ako Amerikanci i Francuzi ne isprazne toliko i toliko čahura projektila i streljiva na svoje ciljeve. Koji su to zapravo ciljevi, malo se ljudi u Hrvatskoj pita, osim Mesića.

'Sunce sja, proljeće je iza ugla. A da... i Britanija ponovno bombardira stranu zemlju'

To je tako vjerojatno zato što Britanci imaju prednost kada je riječ o preispitivanju napada na Libiju. U Guardianu smiješ započeti komentar riječima: "Ožujak je, sunce sja i proljeće je iza ugla. A da... i Britanija ponovno bombardira stranu zemlju. Ako imate blagi osjećaj déjà vua vezano za ovaj vikend, to vas ne treba čuditi. U ovom istom tjednu, samo 1999. godine, Britanija je preuzela vodeću ulogu u bombardiranju Jugoslavije. A na isti ovaj dan 2003. godine Britanija je preuzela vodeću ulogu u bombardiranju – i invaziji – na Irak. I sada, evo nas opet u Libiji."

Eto. Tako izgleda uvod Guardianovog Niela Clarka u članak od 20. ožujka, koji završava mislima da su spomenuti ratovi u Iraku i Jugoslaviji, "unatoč priči o oslobođenju naroda i zaštiti civila", bili "klasični imperijalistički pothvati čiji je glavni cilj bio proširenje zapadnjačke ekonomije i vojne hegemonije. Nije vjerojatno da će napad na nezavisnu i suverenu državu koji se odigrava ovoga mjeseca biti išta drugačiji".

Ovo, recimo, nikome pored zdravih očiju i sluha u našoj diplomaciji očigledno ni u jednom momentu nije prostrujalo glavom. Čudi li to ikoga ili samo objašnjava čuđenje Mesićevim preispitivanjem namjera uvijek spremnog SAD-a na oslobođenje naroda bogatih naftom?

"U najmanju ruku čudan je i prijedlog da se sada u Libiju pošalje posrednička misija koja bi se trebala uvjeriti kakvo je stvarno stanje, što bi značilo odgodu spašavanja civila za 10, 15 dana, i to kada se zna da je ova akcija izvedena u zadnji čas, kad je već bilo stradanja civila u akcijama prema Bengaziju", kaže Večernjem listu isti začuđeni diplomatski izvor, duboko uvjeren u ispravnost napada.

Nepoželjna skepsa bivšeg predsjednika

Zar je čudno da se diplomatski laik upita zašto bi skepsa ikome trebala biti čudna nakon Iraka? UN-ove komisije su tamo upućene prije napada pa su umjesto potvrde o postojanju oružja za masovno uništenje, potvrdili tek da u engleskom jeziku postoji više desetaka sinonima za riječ "možda". Nakon toga UN nije mogao pristati, invazija je svejedno provedena, a do dan-danas niti jedan vojnik i general nije odgovarao pred međunarodnom zajednicom zbog ratnog zločina nad tamnoputim Iračanima. Tamnoputi Libijci su, uvjereni smo, sasvim druga priča, pa nije nužno nakon prvih nekoliko udara preispitati akciju, nego je pustiti da traje tjednima, mjesecima, godinama... A što se tiče naslovnica, Libiji dajemo maksimum još tjedan dana prostora. Nakon toga, nažalost, postaje stara vijest, ubijali dnevno četiri ili četiristo Libijaca.

Kad je već tako čvrsta u svojim stajalištima, neka nam ista ta hrvatska diplomacija objasni i zašto bi skepsa zbog Iraka automatski trebala značiti podršku Gadafiju?