"Kako živimo? Životarimo, nekako, a duša me boli što svojoj djeci jedva priuštim i osnovne stvari, iako vodim računa o svakoj kuni. Najgore mi je kad ih gledam u ispranim majicama i hlačama, dok njihovi vršnjaci nose novu, markiranu odjeću. Znam da odjeća ne čini čovjeka, i znam da su moja kćerka i sin skromna djeca, svjesna situacije u kojoj se nalazimo, ali mi je, bez obzira na to, jako teško.
Teško mi je i što se u našoj kući rijetko jede meso, a ni voće im ne mogu priuštiti, koliko bih htjela, jer je preskupo. Kako im reći da smiju pojesti samo jednu breskvu ili tri jagode, kako bi im ostalo i za sutra, kada su u pubertetu i znam da bi bez problema mogli 'satrat' kilo voća..." Priča to Splićanka Marija, djelatnica jedne od brojnih propalih splitskih tvrtki, napominjući da se boji kako će se cijela ta situacija odraziti na njezinu djecu, sina koji je završio drugi razred srednje i kćerku koja u jesen kreće u srednju školu. Boji se, priznaje, hoće li, zbog neimaštine, ostati povučeni i možda zbog toga i lošije prolaziti u školi, hoće li upasti u loše društvo...
Mjesecima bez plaće
Svoju plaću nesretna žena iz Splita nije dobila mjesecima, a suprugova nije baš velika.
"Sebi odjeću ne kupujemo, a za djecu se snalazimo po sniženjima, ali nažalost i to samo za nužne stvari. Srećom, oni su dobri, znaju u kakvoj smo situaciji i ne traže puno, ali žalosna sam jer znam da im nije lako", kaže Marija za Slobodnu Dalmaciju.
Djeca - tihe žrtve recesije
Da egzistencijalni problemi, s kojima se bori sve više obitelji, utječu i na djecu, potvrđuju i stručnjaci. U stranoj se literaturi već par godina upozorava kako su "djeca tihe žrtve recesije", što se odražava na njihovo psihičko i fizičko zdravlje.
Pedagog prof. dr. Zlatko Miliša sa zadarskog Sveučilišta ističe, pak, kako se stvara "stečajna generacija" djece i mladih koji više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja. "Ranije su roditelji skrbili o svojoj djeci, čak i nakon što su pronašla prvo radno mjesto jer nisu bila u mogućnost osamostaliti se. No, zadnjih godina imamo epidemiju obitelji u kojima roditelji više ne mogu skrbiti niti o sebi, niti o svojoj djeci, što ih dovodi u frustrirajuću situaciju", kaže prof. dr. Miliša.
Bijeg ili agonija preživljavanja
Preživljavanja na rubu siromaštva, prema Milišinom mišljenju, imat će dva najvjerojatnija ishoda za mladu generaciju. "Prvi je novi odljev mozgova, kao nikada do sada. U drugom slučaju imat ćemo mlade koji ostaju, proživljavajući sa svojim roditeljima agoniju preživljavanja, što će izazvati dodatni val nemira i (auto)destrukcije", kaže prof. dr. Miliša. Pojašnjava da destrukcija pri tome ponajprije podrazumijeva nasilje, ali i uzimanje droge i alkohola. Zbog svega toga, predviđa zadarski pedagog, posljedice "stečajne generacije" u suvremenim obiteljima tek će se otkrivati, a psihijatri će, upozorava, imati posla kao nikad. U stvari, psihijatri već osjećaju povećani priljev mlađih pacijenata, što je potvrđeno u KBC-u Split, kao i u zagrebačkoj Poliklinici za zaštitu djece. Pravi efekt tih problema na psihičko zdravlje, upozoravaju liječnici, vidjet će se za pet do deset godina.
