Ostalo je još samo deset sekundi... 3, 2, 1... Kraaaj!
Hrvatska je pobijedila, cijela dvorana je na nogama! Ljubim Antoniju, ljubim nepoznatog frajera sa svoje desne strane. Iz zvučnika trešti Daleka obala, igrači pozdravljaju navijače! Znao sam da će ovo biti večer za pamćenje!
Još samo par tekmi i prvaci smo. Euforija je na vrhuncu, ovo se mora proslaviti.
- Koji birc?, govorim nepoznatom frajeru s moje desne strane.
- Samo za mnom, odgovara mi i kimne glavom svojoj ekipi da ga slijede.
Vučem Antoniju za ruku i obećavam da ćemo popiti 'samo jednu'.
Antonija koluta očima.
- 'Ići ću svojim autom, ići ću svojim autom!', oponaša me kreštavim glasom i to prilično loše.
- Je l' ti sad drago što smo došli Uberom, a?, podbada me dok izlazimo iz dvorane.
- Ma daj, što ti je. Pa jedna cuga! Bez beda bi mogao voziti!
Nisam točno siguran u kojem trenutku sam službeno mogao proglasiti stanje potpune alkoholiziranosti, al sam se u sekundi otrijeznio kad sam oko ponoći-jedan skužio da više nemam ni kune u džepu. Konobar me smiruje i obaviještava da primaju i kartice, pa odahnem zadovoljan - ovo je moj sretan dan.
Daj još jednu meni, daj svima!
U međuvremenu se skupila i naša ekipa, svi smo se složili da je Lino rukometni guru, a mali Cindrić će morati jače potegnuti da se ne osjeti izostanak Duvnjaka. Kimnuli smo mrtvo-ozbiljno u skladu s relevantnosti teme, i eksirali još jednu.
Antonija si je naručila Uber kad smo pjevanjem počeli nadglasavati glazbu u kafiću. S navijačkih smo spontano prešli na one koje 'nitko ne zna', i klasik - 'Kamen, krš i maslina'. K vragu, trebao sam i lice obojati u kockice.
- Ljubav je kad ti se muž ponaša ko balavac, al’ ga svejedno voliš. Kruno, dušo, pokušaj, molim te, u komadu doći kući. Ja idem, vozač Ubera me čeka pred kafićem, rekla je Antonija iznenađujuće nježno i pomalo sažaljivo. Nakon dvije godine veze i pet godina braka, vjerojatno je znala što ju čeka i prije no što smo izašli iz stana. Da su Kauboji izgubili, pili bi i u to ime.
Isti onaj konobar koji mi je priskočio upomoć s POS aparatom, sad nas je gurao van iz kafića. Ništa zadnja runda, ništa Hrvatska pobijedila, čovjek ide spavati. Opet grlim nepoznatog frajera s tribina koji mi je sad već najbolji frend, skoro brat, svi se razilaze, a ja odlučujem pozvati taksi. Imam samo jedan sitni problem – bankrotirao sam još prije nekoliko sati. Gdje je sad moj lijepi terenac?
- Antoooonijaaaa? Dušice? Sorry što te budim, al' bi li mogla doći po mene? Hladno je, a nemam kako doma.
- A sad smijem voziti tvoju limenu zvijer? Joj, daj samo pogledaj mobitel.
Poklopila mi je. Žena mi je mrtvo-hladno poklopila. To je to. Ovo je kraj. Alkohol ubrzava smrzavanje. Zbogom, živote.
Kad sam prije sedam i po godina upoznao Antoniju, odmah sam shvatio da je pametnija od mene i da ju treba ženiti. Zato me i nije iznenadilo što mi je samoinicijativno skinula aplikaciju za Uber. Znala je da ću se napiti i prije no što sam ja znao. A ja sam znao prilično rano, već tog jutra.
Tri minute kasnije bio sam u Uberovom autu, a u svom toplom krevetu za 15. Da, ovo je definitivno moj sretan dan.
- Jesi dobro?
- Jesam. Hvala za Uber.
- Smijem li sad voziti tvoj terenac?
- Nema šanse
