Na dan snažog potresa u Sisku bilo je iznimno teško u
tamošnjoj bolnici. Porušene su interna, jedinica intenzivnog
liječenja, kirurgija, ginekologija. Evakuirano je više od 200
pacijenata, a stanje danas ne odaje da je prošla godina
dana.
Danijela Škvorc, pomoćnica ravnatelja za
sestrinstvo Opće bolnice dr. Ivo Pedišić ovdje je drugi put od
tog dana.
"Ne znam sad jel se tresem zato što sam ušla ili zato što je
hladno, ali ne volim se vraćati ovdje. Jer taj dan kad se to
dogodilo prije godinu dana, sjedila sam u ovoj prostoriji i kad
se dogodio taj strašni potres, detonacija je bila toliko jaka da
sam osjećala kako se odvaja ovaj dio sobe. Sve je počelo nešto
lupati i zujati", govori pa se prisjeća tog dana.
"U isti tren dolaze hitna kola, počinju već dovoziti ranjenike, a mi smo gledali kako ćemo se organizirati što brže i bili smo svjesni da nema struje, da nema vode, da nema liftova", kaže.
I nakon te silne buke, evakuacije pacijenata u druge
bolnice, zastrašujući muk.
"Prolazio sam kroz bolnicu. Bolnica je bila siva, tiha, mračna,
prazna. Teško je to bilo. Imate osjećaj da ste ostali bez svega,
bez bolnice. To su bili trenuci koje ću ja uvijek pamtiti",
govori pak ravnatelj bolnice, Tomislav
Dujmenović.
Na jedinici intenzivnog liječenja kažu gledali su kroz rupu nastalu u potresu i vidjeli kat ispod.
"Strašno. Nema opisa kojim se može opisati. Samo sam pomislila mi ćemo svi umrijeti. To je bilo prvo i jedino što smo pomislila. Izašle smo van, točnije na sredinu i vikale da kolegice koje su ostale unutra da izlaze van. Cilj nam je bio da spasimo pacijente, jer su to najteži pacijenti koji su na respiratoru", tvrdi pak Dragana Aleksić, glavna sestra Odjela za anesteziologiju Opće bolnice dr. Ivo Pedišić u Sisku.
U zgradi je u kojoj je i ginekologija, stari odjel je srušen.
Nove sobe su namještene, najmanji pacijenti dolaze.
Ivana Savinc, glavna sestra Odjela za
pedijatriju Opće bolnice dr. Ivo Pedišić u Sisku tvrdi, odjel je
stvarno devastiran. "Stakla su popucala, zidovi su popucali,
namještaj je razbacan. Radijator je pao. Svi smo bili pod
stresom, veliki je šok to bio, situacija je bila dramatična.
Roditelji su plakali. Mi smo se vrlo brzo morali smiriti i
krenuti pomagati jedni drugima", govori potom.
Zgrada u kojoj je nekad bila uprava, sada čeka rušenje. Hoće
li se i kada graditi nova, ne zna se.
"Prošlo je godinu dana, ali mi smo se digli, mi radimo. Ali ono
što moram reći je da smo još uvijek u potrebi, da nam još uvijek
treba pomoć i da ne možemo sami. Zato još jednom moram moliti
donatore i sadašnje i buduće da nas ne zaborave", kaže
ravnatelj.
Rupe na zidovima još su tu i godinu dana nakon, kao podsjetnik da
se potres ne zaboravi.
