Zgrada u Đorđićevoj ulici, nedaleko koje je u zagrebačkom potresu prošle godine poginula djevojčica, i nakon deset mjeseci od potresa u istom je stanju: ruševina bez krova, otpalog zabatnog zida koji omogućava pogled u unutrašnjost nečijeg nekadašnjeg doma, haustor nije čak ni ograđen policijskim trakama. Nikome nije palo na pamet u ovih gotovo godinu dana od potresa kontrolirano srušiti zgradu koja i dalje prijeti životima i sigurnosti građana. Čeka se valjda da se uruši sama od sebe ili, ne daj bože, novog podrhtavanja tla.
Napuštenim centrom Zagreba jedva se i možete slobodno kretati, grad se doslovce raspada, svako novo podrhtavanje donosi nove opasnosti od urušavanja objekata ili pada dijelova zgrada na prolaznike. Središte je premreženo tunelima skela kako bi djeca mogla ići u školu, ali ni toga ne bi bilo da nije bilo roditeljske pobune.
Koordiniranih i planiranih radova na potresom oštećenim objektima još uvijek nema. Stječe se dojam da je u Petrinji u deset dana napravljeno više nego u Zagrebu u 10 mjeseci. Koliko je i kako petrinjski potres pogodio već načete građevine u Zagrebu još uvijek ne znamo, do javnosti dopiru tek pojedinačna svjedočanstva stanovnika koji nakon prvog potresa nisu imali statičkih oštećenja na zgradi, ali sad ih imaju.
Stanovnici naselja na obroncima Medvednice čije kuće više nisu nastanjive već 10 mjeseci žive u kontejnerima bez grijanja, tuša i sanitarnog čvora. Ako nemaju tu nesreću da žive od minimalnih prihoda, a uz to nemaju ni značajnije imovine, morat će sufinancirati obnovu svojih razrušenih domova. Nikog nije briga otplaćuju li prosječnom plaćom i kredit za srušenu kuću. Građani su drugog reda samo zato što su nastanjeni na području grada Zagreba i Zagrebačke županije. Isto vrijedi i za građane Krapinsko-zagorske županije pogođene zagrebačkim ožujskim potresom.
Katastrofa oko proglašavanja katastrofe
Stanovnici Gornje Stubice, koji se nalaze na potpomognutom području i domove im je razorio potres, nemaju ista prava kao građani Banije samo zato što se ne nalaze na području za koje je proglašeno stanje katastrofe. Kako je to moguće?
Iako je zagrebački potres razorio tisuće domova i odnio ljudske žrtve, iako su potresi na Baniji dodatno oštetili građevine i u Zagrebu i okolici, samo zbog političke trgovine Andreja Plenkovića s Milanom Bandićem, u Zagrebu nikad nije proglašeno stanje katastrofe premda su za to bili ispunjeni ama baš svi uvjeti. Čak su i stanovnici Banije, nakon prosinačkog razornog potresa, morali čekati šest dana da se Plenković sjeti proglasiti stanje katastrofe. Hrvatski propisi su takvi da vlada zapravo ima pravo na diskrecijsku odluku hoće li ili neće proglasiti stanje katastrofe bez obzira kakvo stanje bilo na terenu pogođenom katastrofom. I to je katastrofa.
Prema Zakonu o sustavu civilne zaštite, katastrofa je svaki prirodni ili tehničko-tehnološki događaj koji opsegom, intenzitetom ili neočekivanošću ugrozi zdravlje ili ljudske živote, imovinu veće vrijednosti ili okoliš, a čiji nastanak nije moguće spriječiti ili posljedice kojega nije moguće otkloniti redovitim djelovanjem nadležnih tijela državne uprave i postojećih operativnih snaga zaštite i spašavanja s područja jedinice lokalne i područne samouprave na kojem je događaj nastao, neovisno o tome je li proglašena elementarna nepogoda.
Potres u Zagrebu opsegom, intenzitetom i neočekivanošću ugrozio je zdravlje i ljudske živote, imovinu, a posljedice, kako vidimo, već deset mjeseci nije moguće ukloniti redovnim djelovanjem nadležnih tijela državne uprave i lokalne uprave i samouprave. Dakle, i Zagrebu se dogodila katastrofa, ali zbog interesa Andreja Plenkovića, Milana Bandića i HDZ-a stanje katastrofe nikad nije proglašeno.
Zašto nije Plenković preuzeo odgovornost?
Jer da je stanje katastrofe bilo proglašeno i za Zagreb nakon ožujskog potresa, Plenković bi razvlastio Bandića i preuzeo odgovornost za otklanjanje posljedica potresa, ne bi šest mjeseci mogao odgađati donošenje zakona o obnovi, zaustavio bi Bandićevo sumanuto trošenje novca iz zagrebačkog proračuna na Spomenik Domovini (34,7 milijuna kuna) ili sljemensku žičaru (između 550 i 650 milijuna kuna); podjelu 200 milijuna kuna za obnovu tvrtkama po vlastitom izboru...
Zastupnica Sandra Benčić (Možemo) pitala je u srijedu premijera Plenkovića zašto i za Zagreb nije proglasio stanje katastrofe, ali umjesto da odgovori na to pitanje, pitao je Benčić znači li to da ne želi proglašenje katastrofe na Baniji pa krenuo objašnjavati da su razmjeri potresa u Zagrebu daleko manji nego u Petrinji i Sisku iako su sva ta područja pogodili snažni, razorni potresi?!
Plenković time, bez imalo empatije za stradale, otvara Pandorinu kutiju pitanja koja se nikako ne bi smjela otvarati: koja je razlika među domovima koje je posve razorio potres od 5,5 po Richteru od domova razorenih u potresu od 6,4 po Richteru? Je li obiteljima koje su izgubili najmilije u potresu od 5,5 stupnjeva lakše nego obiteljima koje su izgubili najmilije u potresu od 6,4 po Richteru? Je li lakše biti stradalnik u Zagrebu ili biti stradalnik u nekom drugom dijelu Hrvatske?...
Kad se proglasi stanje katastrofe sve poluge upravljanja preuzima vlada, uz pomoć Stožera civilne zaštite RH. Da se Plenković usudio proglasiti stanje katastrofe u Zagrebu, Zagrebačkoj i Krapinsko-zagorskoj županiji, građani tih područja danas se ne bi osjećali kao građani drugog reda i bilo bi im već u ožujku prošle godine jasnije što, kad i kako mogu očekivati od obnove, ali Plenković bi time riskirao pad vlade pa je odlučio da cijenu za to moraju platiti stanovnici potresom pogođenih područja. Plenković nije imao hrabrosti preuzeti odgovornost i (opravdano) proglasiti katastrofu i zbog zagrebačkog potresa, a cijenu tog kukavičluka plaćat ćemo desetljećima.
