Dok neki u Hrvatskoj fino oru po civilzacijskom dnu pa crtaju neke kukaste križeve po nogometnim livadama 2015. (OMG!), u Luksemburgu se živi bolje nego ikad. Tamo na svastiku nitko sigurno ni ne pomisli, a kamoli da ju negdje još i crta. U državi koja je po standardu sam vrh Europe razmišlja se o drugim stvarima - boljem životu, višoj toleranciji, snažnijoj zaradi i ukusnijoj hrani. Čak 180 nacija ovdje živi na malom prostoru bez ikakvih problema. Po zadnjoj procjeni Eurostata Luksemburg je po standardu života daleko iznad euro prosjeka. Jači su od Njemačke, Austrije, Danske, Belgije i Švedske. Što se to krije u ovoj državici i kako je uspjela svojim stanovnicima podariti takav standard u kojem je prosječna plaća oko 4300 eura, a minimalna oko 1600? Odgovor je jednostavan. U Luksemburgu znaju što hoće, u kojem smjeru idu i što je bitno - ne bave se prošlošću, već samo budućnošću.
Nakon burne povijesti, koja je priča za sebe, ova je državica danas samo financijsko srce Europske unije. Ovdje se smjestila Europska investicijska banka, Europski sud pravde, ali i uredi spomenutog Eurostata koji je Luksemburg stavio na vrh kvalitete europskog života. Jaka industrija čelika vuče ih dugo naprijed. No trademark Luksemburga je ipak ultrasnažna međunarodna financijska industrija. Ovdje novac vrti oko 7000 holding tvrtki i čak 230 banaka. To je nevjerojatna koncentracija kapitala i moći na jednom malom mjestu širine 90 i dužine 50 kilometara. Tehnološki i prometno su perfektno organizirani, a standardu sigurno doprinosi i strateški položaj između Belgije, Francuske i Njemačke. U Luksemburgu se doista živi lagodno, neopterećeno i dobro. Glavno nacionalno jela je neka pita sa šljivama, dok su stanovnici posebno ponosni na vino Mozel. Govori se na čak tri jezika - francuski, njemački, ali i luksemburški jezik. Njemački se koristi uglavnom u biznisu. Ovdje se nalazi i selo Schengen pokraj kojeg je 1985. potpisan veliki eurosporazum koji je definirao slobodno kretanje ljudi u Europi bez putovnica. No ono na što su Luksemburžani najviše ponosni je njihov visoki standard. I na svog bivšeg premijera Junckera, koji je sada šef Europske komisije. Neki kažu da je život tamo donekle sterilan, ali OK. Sa 4, 6 ili 8 tisuća eura mjesečno to bi mi bio zadnji problem.
A gdje smo mi? Dva sata avionom od tog mjesta. Civilizacijski, kultuloroški i politički svjetlosnim miljama daleko. Mi crtamo neke križeve po nogometnim terenima te i dalje baljezgamo o partizanima, ustašama i četnicima. O moj Bože!
