Voziti automobil ne može svatko. Pogotovo ga ne mogu voziti, naprimjer, ja. To što sam, unatoč očitoj netalentiranosti, ipak uspjela položiti i dobiti vozačku, za mene je najsigurniji znak da u ovoj zemlji pravna država ne funkcionira. Otprilike mjesec dana nakon što sam se, sva ponosna (i u nevjerici), dočepala vozačke dozvole, krenula sam u probnu vožnju s bratom, koji se ponudio asistirati mi u tim prvim, bojažljivim vozačkim koracima. Nismo bili daleko odmaknuli od točke "A", a već se dalo naslutiti da vjerojatno nikad neću stići do točke "B". Zbog, po njihovim kriterijima, moje prespore vožnje, iza mene je jedno desetak bijesnih vozača leglo na sirene. Brat je stoički zaključio: "Super je vozit se s tobom. Čovjek ima osjećaj da je u svadbenoj povorci. Iza nas kolona i svi trube."
Odjednom suhozid
Nedugo poslije ove probne vožnje, malkice sam, rastresena kakva već jesam, krenuvši od kuće okrznula prednjim dijelom automobila susjedov kameni zid. To jest lijep dalmatinski suhozid. To nije bilo toliko strašno i on mi je oprostio. Strašno je bilo kad sam mu sutradan opet okrznula taj isti zid. Ovaj put stražnjim dijelom automobila. Više nije bio blagonaklon, te je na mene sasuo deračinu tipa: "A što ćemo sad, ha, što ćemo sad?!" Ne shvativši da je pitanje retoričko, predložila sam mu: "A da maknete više taj zid?" To nije baš dobro primio. Ni moj muž nije bio dobro primio šteticu na autu. Ovi muškarci su baš cjepidlake s tim svojim autićima i zidićima, brate.
Mogao ga je i maknut
U strahu da bi moje daljnje insistiranje na vožnji moglo kao posljedicu imati opći dalmatinski zidocid, a možda i štogod gore, odustala sam i zauvijek objesila ključeve o klin. No, ostala mi je neka vrsta frustracije koju sam stekla u ono malo vozačkog staža što sam ga imala. Naime, kad bubnem autom u susjedov zid, potpuno mi je jasno da sam tu nešto kriva i spremna sam snositi posljedice koje uključuju spominjanje majke i svekolike ostale familije (iako, ako ćemo iskreno, mogao je i maknut onaj prokleti zid).
Međutim, ono gdje nisam shvaćala niti vidjela svoju krivicu, bile su situacije na cesti kad su mi ostali vozači, bijesno me pretječući, spominjali mamu samo zato što sam poštivala prometne znakove. Osim spominjanja mame, već je dio folklora dovikivanje rodno-prometnih kvalifikacija tipa: "glupača", "tuko, tko-ti-je-dao-volan-u-ruke" i "ha, žensko, NARAVNO!" Svugdje u životu sam inače bila samo žensko, jedino sam u automobilu bila – "žensko, naravno".
Što je to friškocrveno?
Razlog svim ovim titulama je bilo to što sam doslovno slijedila ograničenja brzine. Dakle, ako na prometnom znaku piše četrdeset, ja vozim četrdeset. Ako piše šezdeset, ja vozim šezdeset. Ako piše osamdeset... Dobro, tol'ko nisam nikad potegla. Nisam adrenalinski tip, što ću. I eto. Ako postoji nešto što jednog prosječnog hrvatskog vozača može izbaciti iz brzine, pardon, iz takta, to je drugi vozač, ispred njega, koji misli da pametni znaju čemu služe znakovi, pa u skladu s tim vozi baš onoliko brzo koliko je i dopušteno. OK, mogu razumjeti da netko, naprimjer, vozi dvadeset više nego što je ograničenje. Ali da vozi duplo, pa i troduplo brže nego što prometni znakovi nalažu, to ne mogu shvatiti. U početku sam mislila da ja to ne mogu shvatiti zato što sam žensko, naravno. Ali tijekom vremena sam otkrila da se vozači jednako agresivno odnose i prema muškarcima koji voze presporo i koji nisu žensko, naravno. Drugim riječima, prema muškarcima koji u vožnji ne probijaju zvučni zid i, kao i svako žensko, naravno, poštuju ograničenja brzine. Njih se naziva: "pederima", "kretenima", a u Splitu još, kao najgorom mogućom uvredom, i "motoriziranim urbanim Jugoslavenima". Split, osim navedene, ima još jednu specifičnost. To je, valjda, jedini grad u Hrvatskoj u kojem osim zelene, žute i crvene boje postoji i takozvana "friškocrvena" boja na semaforu. To sam otkrila kad sam jednom, sa suvozačkog mjesta, vrišteći upozorila vozača da je (na najprometnijem od svih splitskih raskršća) prošao kroz crveno, a on mi na to nehajno odgovorio: "Nije to crvena. Semafor se zacrvenija taman kad san stiga na raskršće, a to ti je onda friškocrvena. Na nju niko normalan ne staje."
Zlatno pravilo - suvozač šuti
Svatko tko je ikad kao suvozač pokušao dati bilo kakvu sugestiju ili, ne daj bože, primjedbu na uvjete vožnje, zna da to, u principu, jako loše završi. U devet od deset slučajeva tu ćete drskost platiti ljutitim obrecivanjem vozača na vašu malenkost, a ako i nakon toga ustrajete, može vam se lako desiti da ostatak puta propješačite. Zabranjeno je, dakle, upozoravanje vozača na prekomjerno prekoračenje brzine, na prolijetanje kroz crveno, na činjenicu da mu je mrtvi kut od zanemarenosti umro naknadno još nekoliko puta... Ako se već ne možete suzdržati, uputno je, zbog prevelike osjetljivosti vozača, primjedbu izreći taktično i suptilno. Recimo: "Ovaj, oprosti što te ometam, ali upravo si pregazio kolonu školaraca na pješačkom prijelazu, pa... To, naravno, ne znači da loše voziš, bože sačuvaj, nego... Za nama idu tri policijska vozila s upaljenim rotirajućim, nemoj se ljutiti, učinilo mi se da nisi primijetio..."
Kad, između ostalog, vozača podsjetite da ne vjerujete u zagrobni život i da biste ovaj sadašnji i jedini životić koji imate radije završili prirodnom smrću od starosti, a ne kao žrtva prometne nesreće na hitnom kirurškom, on će vam uvrijeđeno odbrusiti: "Vozim već dva-de-set godina i nikad nisam imao prometnu!" Meni je to isto kao da vam netko kaže: "Ja neću nikad umrijeti jer živim već pedeset godina i još nijednom nisam umro." To su ti dobri vozači, naime. Oni nikad nisu i nikad neće imati prometnu, sve dok im neki, isto tako dobar i isto tako brz, vozač negdje ne naleti. Ili izleti. Ili uleti. Oni voze tri puta brže nego što je dopušteno, istovremeno razgovaraju na mobitel, vrte stanice na radiju ili mijenjaju CD-e, dovikuju "kreten!" ili "žensko, naravno!" svakome tko vozi po propisu, a njihova averzija prema drugim limenim sudionicima u prometu je toliko jaka da pretječu i one ispred i one iza sebe.
Svaka njima čast, ali ja se, nakon nekoliko manjih i većih "za dlaku" situacija, vozim isključivo s vozačima "kretenima". I sa ženskama, naravno.
