Subota navečer. Vani potpuni mrak. Dosadu ubijam sam, hoću van na zrak… Ne, ovo nisu stihovi osrednjeg punk benda, već prošli vikend. Navečer imam dogovor s ekipom iz srednje, jedva čekam. Konačno, dolazi ta večer, krenem na Trg i čim osjetim prvi dašak vjetra, sjetim se – nas četiri, pet iz srednje nalazimo se tako već skoro 10 godina i nikad nitko nije stigao na vrijeme. Uvijek se kasni – šta ćeš, takvi smo.
Temperatura je u negativi, vjetar dere sjever, a ja sam se, naravno, istuširao dvije minute prije istrčavanja iz stana. Sve mi više nedostaju stari mobiteli kad sam mogao tipkati s navučenim rukavicama. Ipak, prstima koje niti ne osjećam uspijevam otići na web DHMZ-a da bih pogledao osjet ugode. Šta ćeš, profesionalno-štreberska deformacija, znatiželja i pokušaj skretanja misli s ove smrzotine. OVDJE kaže vrlo hladno oliti -3. Hm, k'o da sam sad pametniji ili k'o što kaže moj prijatelj Dejo: „Šta imaš pametovati o hladnoći – vani je hladno i bok“.
Da, uglavnom... Taj -3 nije temperatura, ljudi brkaju. To je mjera sa skale koju su izmislili meteorolozi, a koja govori o toplinskoj ravnoteži tijela i okoline. Ovisi o različitim čimbenicima, uz ostalo o temperaturi zraka, vjetru, vlažnosti... Bez kompliciranja, osjet ugode, ne biste vjerovali, govori o tome – koliko nam je vani ugodno. Ili NEugodno. Tu večer, činilo se k'o -500. Ok, samo provociram uspavane fizičare u vama. Ne može biti -500. Nit' činit' se toliko. NE MOŽE. Ne postoji. Ne. Najniža temperatura koja bi mogla postojati u svemiru je apsolutna nula, 0 Kelvina ili ti -273,15°C. No, onda još dođe „treći“ zakon termodinamike koji, pojednostavljeno, kaže: Apsolutna nula ne može se postići. Dakle, ne može vam se činiti niti kao da je -273 cijela 15. To me sjetilo. Kupio sam prije nekoliko godina jednu od onih knjiga koje su se mogle jeftino dobiti uz novine. Bila je o Zemlji i na prvu se činilo zgodnom. Greška. U drugom poglavlju piše da se na Antarktici temperature ponekad spuštaju ispod -400 °C. S obzirom na to da nije 1933., odlučih da je neću zapaliti, već iskoristiti. Za podložak. Klimavom ormaru. Za cipele. U podrumu. Bakine kuće u kojoj više nitko ne živi. Knjiga još uvijek „radi“, štakori je nisu pojeli. Nisu ni oni od jučer.
Uz osjet ugode, u meteorologiji postoji i nešto što se naziva indekshlađenja ili osjethladnoće (eng. windchill; windchillfactor). On ovisi o temperaturi zraka i brzini vjetra. Može ga se zvati i prividnom temperaturom, no taj se izraz upotrebljava i za osjet hladnoće zimi i za indeks topline ljeti.
Zašto nam je hladnije kada puše vjetar, makar i lagano? Zamislite vruću juhu koju želite što prije uliti u sebe. I mali Pero zna da mora puhati u juhu kako bi se ohladila, no zašto? Strujanjem zraka preko površine juhe vrlo se efikasno odvodi toplina s juhe u okolni zrak jer razbijate tanki zaštitni, izolacijski sloj zraka koji relativno mirno „sjedi“ nad juhom. Isto je i s nama. Kako vjetar puše, razbija zaštitni, topli sloj i odvodi toplinu koju proizvodimo tijelima u okolnu atmosferu. Dakle, gubimo toplinu, a gubitak topline = hlađenje. Na taj način vrlo brzo može doći i do jakih ozeblina.
U praksi, postoji više različitih formula za računanje osjeta hladnoće. Naime, znanstvenici stalno pokušavaju doći do formule koje će što bolje dočarati ono što čovjek osjeća. Općenito, te formule se koriste kada je stvarna temperatura zraka niža od 10 °C i puše barem slab vjetar. Osjet hladnoćeuvijek je niži od stvarne, izmjerene temperature. U SAD-u ga se često može vidjeti na televizijskoj prognozi kao običnom čovjeku bliža informacija nego stvarna temperatura zraka, dok je u Europi, a osobito u Hrvatskoj, manje zastupljen. Zašto? E, to stvarno ne znam, ali pokušat ću popraviti.
Ovdje možete vidjeti tablicu koja prikazuje koliki je osjet hladnoće pri određenoj temperaturi zraka i određenoj brzini vjetra.
Izvor: www.accuracyproject.org
Zamislite sada buru, naš endem, ljepoticu koja zna puhati srednjom brzinom od 50-ak kilometara na sat, a može i preko 100. SREDNJOM BRZINOM. Znači, to je prosjek brzine u vremenskom intervalu od 10 minuta. Udari pak, poznati refuli bure, mogu biti dvostruko jači od srednje brzine. Dakle, udari dosežu brzine između 100 i 200 km/h. Najjači izmjeren u Hrvatskoj bio je 248 km/h, gdje drugdje nego na Masleničkom mostu. Uz to, bura sama po sebi donosi hladan i suh zrak s Europskog kopna prema Jadranskom moru, svojom jačinom pridonosi jakom osjetu hladnoće. Dobro znate taj osjećaj, ali da vam predočim kvantitativno, pri brzini od 100 km/h i temperaturi od -2 °C, nama se čini kao da je -14 °C. Mislite li još uvijek da je nama u unutrašnjosti hladnije nego stanovnicima Jadrana? Možda samo onima u Gorskom kotaru i Lici, tamo je stvarno hladno.
(Ivica Galovic/PIXSELL)
Za kraj je fora pitanje, hoće li doći do zaleđivanja, primjerice vode, ako je osjet hladnoće negativan, astvarna temperatura iznad nule? Odgovor je – neće. Iako će se voda pri djelovanju vjetra brže hladiti nego ista voda pri mirnom vremenu, njezina temperatura neće pasti ispod stvarne temperarature zraka. Zaleđivanje nastupa tek kada je stvarna temperatura negativna – ponekad niti tada! Naime, temperatura vode može biti negativna bez prelaska u led – sjetite se opasne ledene kiše. O tome više u jednoj od idućih kolumni Vremenskog prigovaranja, ali ne još sljedeći tjedan. Ipak se bliži rođendan jednog gospodina kojeg treba spomenuti, kojeg prečesto zaboravljamo...
