Zamislite da Saboru RH dostavimo inicijativu o parlamentarnim i lokalnim izborima svake dvije godine. Kao prvo, Hrvati vole izbore. Staro i mlado od kada nam je samostalne Hrvatske, jedva čeka izbornu godinu. Predstavnici Matice, Sindikata i stranaka umirovljenika umjesto 900 kuna za svih 850.000 korisnika mogli bi tražiti isplatu od 1800 kuna, praktički svake godine.
No ta vrijedna inicijativa koju bi lako pokrenuli referendumom, ne bi išla u korist samo umirovljenicima. Porezna uprava recimo, kod svakih izbora požuri s povratom poreza na dohodak temeljem godišnjeg obračuna.
Svih 48.586 rješenja koja su žurno umjesto u kolovozu, u poštanske sandučiće građana stigla još u travnju, a zbog izbora se namjeravaju isplatiti početkom svibnja i iduće godine bila bi u navedenom terminu. Možda čak i u veljači, kada bi se već pripremale nove lokalne kampanje. Ni sam Covid-19, a zbog kojeg umirovljenici pred izbore čekaju spasonosnu kintu od države, ne bi izgledao tako strašan i nepobjediv. Hrvatska Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem isti pobijedi bez problema.
Deset dana prije lokalnih ili parlamentarnih izbora brojke zaraženih ili umrlih koje su na tjednoj bazi, niti par dana prije, vrtoglavo rasle, iznenada počinju misteriozno padati, pa je sasvim očekivano, kada bi izbori bili u razmaku od dvije, a ne četiri godine, da bi se i sam virus prilagodio uglavljenim terminima, pa bi harao isključivo u post izbornom razdoblju.
Izbori bi bili smrtonosni za virus
To post izborno razdoblje, razumljivo, treba skratiti što je maksimalno moguće, pa bi se u toj godini između izbora organizirali oni predsjednički. U tom ritmu imali bi izbore svake godine, što bi za Covid-19 bilo praktički smrtonosno.
Grad Split recimo, zapušten kakav već jest zbog tih i takvih nelogičnih termina izbora, a da su oni na dvogodišnjoj bazi, ne bi se gušio u smradu s Karepovca. Na brdu otpada na istoku Splita, na kojem kada više nema mjesta za nove količine smeća, jednom u četiri godine pred izbore mjesta se misteriozno nađe. Kada bi isti bili u razmaku od dvije godine, promptno bi se pristupalo odvoženju istog na nepoznate lokacije na godišnjoj bazi. Ovako, imamo četvrogodišnje naslage, umjesto hipotetski govorim – dvogodišnje.
Splićani, koji istina proizvode tone i tone smeća, po toj recipročnoj valorizaciji, jednostavnom računicom nne bi stigli isto proizvoditi u tolikoj mjeri, što bi spasilo Lećevicu koja se pred svake lokalne izbore spominje kao novo odlagalište smeća grada pod Marjanom.
Radi se sve u 16...
Potkornjak recimo. Nametnik koji je ozbiljno devastirao park šumu Marjan u toj novonastaloj situaciji jednostavno ne bi stigao od stručnjaka, političara, ekologa i lokalnih pretendenata na gradsku skupštinu, razvijati se kako treba. U četiri godine naime, kako se slobodno razvija, a kako se isti pustilo da nagriza šumu, isti je uhvatio određeni ritam recipročno po stablu, što bi naravno dvogodišnjim pristupom toj problematici taj isti ritam i narušilo. No mladi bi kako smo rekli od te inicijative imali najviše benefita. Ne vjerujete mi? Evo recimo stambeno naselje na Kili u splitu zamišljeno i izgrađeno upravo za mlade ljude grada pod Marjanom. Četiri godine čekalo se na dozvolu za gradnju prometnice dok se rješavalo imovinsko – pravne odnose.
Stanovnici tog naselja naime, već četiri godine nemaju pristupnu cestu. Jesu došli izbori, eto ceste koja spaja Kilu i ulaz u Vukovarsku ulicu što znači izlaz na sve ceste koje vode prema gradu. No tomu naravno što se tiče Kile nije kraj. Izborna godina iznjedrila je i novi vrtić u kvartu. Zamislite, opet ja hipotetski, da su izbori svako dvije godine? Uz vrtić, cestu, i autobusnu stanicu, djeca na Kili dobila bi i novu školu, gimnastičku dvoranu, a nije neosnovano misliti kako bi dobila i igralište, pokoju zelenu površinu, možda čak i svoj Dom zdravlja. Pred izbore, baš na Kili, otvorila se nova ambulanta, pa čak i ljekarna i taj kvart sada konačno i liči na kvart. No gdje bi mu bio kraj da se umjesto na četiri godine, čekalo kako mi to želimo samo dvije? Svi kvartovi u gradu Splitu procvali bi. Ne vjerujete mi? Pogledajte kada se na Žnjanu – Pazdigradu konačno dovršila škola. Ako mislite da je to bilo prije četiri, pet ili deset godina grdno se varate.
Škola na Šinama i na Žnjanu svečano je otvorena vjerovat mi nećete, dvadeset dana pred ove lokalne izbore. Rekonstruirana je i škpla na Brdima, energetski obnovljena ona na Skalicama, a radi se u svih šesnaest i na onoj na Mejašima. Famozna škola Pujanke, na koju se čekalo deset dugih godina, a djecu slalo u grad u škole, upravo je žurno dovršena pred zadnje lokalne izbore. Zamislite količinu znanja naše djece, maturanata najviše, koja bi se po dvogodišnjem sistemu kada bi bilo više škola u Splitu nego zainteresiranih, toliko unaprijedila da bi splitski maturanti konačno saznali i što je bila NDH.
Namjerno se referiram na Split kao svoje okruženje u kojem vidim progres upravo pred svake parlamentarne ili lokalne izbore. No i na nacionalnoj razini kako smo istakli na početku ovog teksta ista je priča. Grad se užurbano dotjeruje i raskopava prije sudbonosne nedjelje i Split bi recimo još četiri godine čekao da Trg Gaje Bulata pred glavnim ulazom u HNK konačno ne izgleda kao seoski vašar. Ni Pjaca nije ostala imuna od četverogodišnjeg zimskog sna Andra Krstulovića – Opare. Obnavlja se Stara vijećnica, hotel "Central" dobiva novo ruho, a nesretne knjižare u koje ionako nitko nije ulazio postati će mondeni fine – wine – resorti i restauranti kako i spada gradu koji se diči čak i u doba Covida-19 sa zavidnim brojkama turista. Isti naime prate politička zbivanja u Hrvatskoj, pa naročito požure da rezerviraju svoje apartmane pred lokalne i parlamentarne izbore jer zna se, Hrvati Covid-19 pobjeđuju već i deset dana prije no što se masovno odazovu npred glasačke kutije.
Predizborno pedaliranje
No ono što su Splićani čekali i konačno dočekali nakon četiri duge godine u kojima se nije radilo ništa, dogodilo se ovih dana. Čitav grad naime pred izbore – pedalira. I to vjerovat mi nećete, javne bicikle kojih je Andro Krstulović – Opara nabavio čak tri stotine komada. Splićani i turisti istina tuku se za javne elektične bicikle, ali ne budimo i mi na kraj srca. Građani grada pod Marjanom konačno imaju izbor. Ili najskuplji javni prijevoz na svijetu, ili besplatni bicikl koji u tili čas naručiš preko aplikacije. Da su izbori svake dvije godine, spomenutih trideset bicikala naraslo bi na šezdeset, pa na devedeset, i u konačnici možda i na brojku od stotinu bicikala godišnje.
Zamislite, a sada govorim čisto hipotetski, kada bi se netko pametan dosjetio i umjesto onih referenduma o ustavnoj definiciji braka ili onog o hrvatskoj samostalnosti, saboru RH dostavio referendumsku inicijativu o parlamentarnim i lokalnim izborima svake dvije godine? Ova zemlja bi procvala. Zamislite samo trećina, ma što ja govorim, petina svih predizbornih obećanja da se ispune. Gdje bi nam bio kraj?
Zato ljudi moji organizirajmo referendum. Što prije. Jer zamislite samo jednu jedinu prednost od istog. Svi bi naši političari umjesto što rade jednom u četiri godine, nešto morali raditi u dvije.
Takav pomak bio bi ključan za ovu zemlju. A tek za njene građane? Zamislite da vas vaša stranka umjesto u roku od četiri godine zaposli za već dvije? Već vidim što mislite. U idućem mandatu našlo bi se mjesta i za vašu ženu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
