Predsjednik Zoran Milanović u proteklih je mjesec dana u dva navrata grubo narušio trodiobu vlasti postavivši se kao tužitelj, branitelj i sudac u slučajevima koji su blisko povezani s političkim dilanjem poslova. Za krađu na poslijeratnoj obnovi stambenih objekata na Baniji ustvrdio je kako nema govora o ratnom profiterstvu već samo o "kokošarenju", jednoj u nizu naših "sramota" koja se ne može sudski progoniti. U slučaju političke trgovine u režiji člana Predsjedništva HDZ-a Žarko Tušeka, koju je razotkrio zviždač Viktor Šimunić, ustvrdio je kako nema govora o kaznenom djelu jer je to što Tušek u Hrvatskoj radi naprosto normalno, a natječaji za vodeće pozicije u državnim i javnim institucijama su naprosto besmisleni. Ma da?
Otkad je otkriveno da je bio redovan gost u tajnom klubu Dragana Kovačevića, Milanović se prometnuo u najvažnijeg gromobrana premijera Andreja Plenkovića i predvodi normalizaciju nenormalnog, u ulozi suca-predsjednika koji političkim utjecajem pokušava spriječiti da pojedini kriminalni slučajevi uopće i dođu do sudnica.
Kad bi hrvatsko pravosuđe i represivni aparat bili neovisni o politici, ovakvi Milanovićevi izleti gotovo da i ne bi bili vrijedni spomena, ali živimo u državi koja se, prema percepciji neovisnosti pravosuđa doslovno nalazi na europskom dnu.
Pravosuđe u zagrljaju politike
Europska komisija u Pregledu stanja u pravosuđu za 2019. svrstala je RH na posljednje mjesto kad je Eurobarometar pokazao kako više od 76 posto građana smatra kako je stanje s neovisnošću pravosuđa loše i prilično loše. Kao glavni razlog za nepovjerenje u neovisnost pravosuđa navedeno je miješanje ili pritisak vlade ili političara (68 posto), na drugom je mjestu miješanje ili pritisak koji dolaze iz ekonomskih ili drugih specifičnih interesa (62 posto). Loše pravosuđe i izostanak neovisnosti je i jedan od glavnih razloga zbog kojih smo iz godine u godinu nisko pozicionirani na ljestvicama globalne konkurentnosti.
Između ostalog, zbog tog i takvog pravosuđa, Hrvatska nije država vladavine prava nego zakona jačega. Međutim, predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa tvrdi kako je sve to skupa zlonamjerno netočno, da je naše pravosuđe sjajno i neovisno te da je jedini problem to što su "mediji stvorili atmosferu potpunog nepovjerenja u sudstvo". Javna i tajna politička zalijetanja u neovisnost pravosuđa, Sessu ne dotiču.
Tijekom posljednjeg nastupa u Newsroomu N1 DomagojaNovokmeta ustvrdio je da medijski nakladnici napadaju sudstvo otkad im je propisana odgovornost za štetu. Zašto bi nakladnici napadali sudstvo zbog zakonskih propisa kad njih ne donose Vrhovni sud ni ijedno drugo pravosudno tijelo već Hrvatski sabor? Znači li to da Sessa predmnijeva kako će pri svakoj tužbi protiv medija sudovi, u pravilu, donositi presude na štetu nakladnika?
Ni u jednoj europskoj državi nema toliko tužbi protiv medija i novinara kao u Hrvatskoj. Ni u jednoj europskoj državi mediji nisu predvodnici borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala umjesto državnih institucija, kako je to slučaj u Hrvatskoj. Ali zato Hrvatska predvodi listu zemalja u kojima vladaju tzv. SLAPP tužbe (Strateške tužbe protiv sudjelovanja javnosti), kojima je cilj cenzurirati, zastrašiti i ušutkati kritičare opterećujući ih sudskim postupcima. Tužbe protiv novinara i medija broje se u tisućama i teške su 65 milijuna kuna.
Stan na račun tužbi protiv medija
Kad Sessa s pozicije predsjednika Vrhovnog suda tvrdi da suci rade dobro, ali im mediji podmeću i nameću lažnu sliku da ne rade dobro, kakve presude novinari i nakladnici trebaju očekivati po SLAPP tužbama?
Đuru Sessu, čija se karijera konstantno razvijala samo vertikalno, na poziciju predsjednika Vrhovnog suda, jednu od najviših državnih dužnosti, postavila je politika, ali on tvrdi da je o njoj neovisan. Zdravko Mamić ga je optužio da mu je "osobno dao novac za usluge kao predsjedniku suda, u njegovoj kancelariji i činio druge protuusluge" i nazvao ga "nepoštenim, pokvarenim i korumpiranim sucem". Sessa ga, koliko je poznato javnosti, nije tužio.
Ali zato je Đuro Sessa već naplatio neke tužbe protiv medija - u njegovoj imovinskoj kartici teškoj oko pet milijuna kuna je i suprugin stan od 40 metara kvadratnih u Velom Lošinju koji je stekla suprugovim darivanjem, koji je nekretninu kupio sredstvima od odštete koju je naplatio nakon dobivene parnice protiv Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, HSP-a i Dobroslava Parage. To bi bilo sessiranje.
Kao osoba koja bi trebala štititi i neovisnost pravosuđa i vladavinu prava, Sessa se zdušno ovih dana priključio hibridnom ratu Andreja Plenkovića i vladajućih protiv novinarskih i medijskih sloboda. Razloge te "iznenadne" Sessine spremnosti da medije proziva za uništavanje ugleda pravosuđa u zemlji čudesa nije, nažalost, teško prepoznati. Novinari kopaju po imovinskim karticama sudaca, pa tako i vrhovnog suca Đure Sesse, a neki od njih teško mogu vlastitim radom opravdati postojeće imovinsko stanje.
A kad se zna da novinari uporno tragaju i za onim što u imovinskim karticama navedeno nije (u filmu Darija Juričana "Gazda" spominju se i Sessine nenavedene nekretnine), onda se optužbe predsjednika Vrhovnog suda da su novinari i medijski nakladnici glavni krivci za očajnu percepciju stanja hrvatskog pravosuđa, ni ne mogu shvatiti drukčije nego kao po Ustav opasne prijetnje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
