Tužno, ali prije svega dostojanstveno. 65 tisuća ljudi koračalo je kolonom sjećanja. U njoj i Melita koja je ovdje bila i '91. Danas je stigla sa sinom. "Dosta tužno, dosta onako, puno emocija i sva sjećanja naviru iz '91. Imala sam samo 15 godina. Tako da je teško puno govoriti", tvrdi Melita.

Na čelu kolone – vukovarski branitelji. I legenda – pukovnik Antun Dugan, Samuraj. Za ratni barjak, kaže - moraš imati čist obraz i iskrenu dušu. "Za mene Vukovar znači sve, to je moj život i hvala bogu nije smrt, ali jednog dana i kad moj biološki život završi, završit će upravo u Vukovaru", kazao je Dugan.    18. studeni - za svakog od njih - nosi teške uspomene. "To da vam opišem, ne mogu vam opisat, tuga da ne može biti veća nego što je - svake godine", kazala je Matija Kušić.

Koračati istim onim ulicama kojima su Vukovarci napuštali spaljeni i razrušeni grad, nije bilo lako. "Tu mi je sin ubijen, ovo mi je brat, on je nestao, još ga tražimo. Sve ono što nije trebalo biti, se dogodilo, takvo zlo koje nitko ne bi poželio nikome", kazala je Milka Budimir.

Jer, svaka ulica ovdje kao i gotovo svaka kuća - nosi životnu tragediju, pričaju nam Vukovarci prisjećajući se tih ratnih dana. "Žalosno. Isto ko i kad je bio rat. Sve ti dođe na oči, mi smo to preživjeli. Taj rat. Bilo je svašta. Bio mi je muž u zatvoru. Njenog su tatu ubili tu na vratima", priča Danica.

S prozora, ali i sa strane. Iz Vukovara, ali i iz svih dijelova Hrvatske i šire – kolonu su danas pratili svi - s istim ciljem. "Da zastanemo i sjetimo se velike žrtve koja je učinjena za našu domovinu i da im kažemo jedno veliko hvala", kazala je Vesna.

"Cilj nam je s ovog mjesta da poručimo da se nikad nigdje i nikome ne dgodi Srebrenica i Vukovar", kazala je Kadefa Muhić. Mnogi od njih s crvenim ružama u ruci. "svatko ima svoj bijeli križ gdje svake godine položi svoju ružu", kazao je Branimir Perković iz KUD-a Peruća.

Zločini u Vukovaru nikad se ne smiju zaboraviti. Te ratne zime u Vukovaru ubijane su, nestajale i uništavane – cijele obitelji.