Ovogodišnja komemoracija u Vukovaru prošla je mirno i dostojanstveno. To je lijepa i dobrodošla novost. Nažalost, puno onoga što se događalo uoči i nakon obilježavanja stradanja tog grada i njegovih građana nije se bitno razlikovalo od prijašnjih godina.
Kolumna jednog novinara o položaju Vukovara u hrvatskom društvu, koja je danima izazivala pažnju javnosti, ukazala je na brojne probleme kada je u pitanju način suočavanja s prošlošću i sadašnjošću. Za početak, pokazala je da ljudi vole komentirati ono što nisu pročitali. Samo na temelju naslova, ili još bolje imena autora, donosili su se sudovi, prijetilo se tužbama, ali i hladnim i vatrenim oružjem.
Ono važnije na što je kolumna upozorila odnosi se na činjenicu da (ponovo) postoje teme oko kojih se ne smijemo ne slagati. Uz nekritičko glorificiranje lika i djela Franje Tuđmana, posljednji put iskazano u izjavi ministra vanjskih poslova RH povodom prijedloga novih veleposlanika: „Kako može netko tko je protiv utemeljitelja predstavljati tu državu?“, ili zastrašivanja kaznenim progonom onih koji u Domovinskom ratu uz neosporno utvrđenu oružanu agresiju iz Srbije i Crne Gore vide i elemente građanskog rata, upravo se na odnosu prema Vukovaru inzistira kao nečem neupitnom i jednoobraznom.
Sjećanje na Vukovar
Pritom treba naglasiti da je u hrvatskom društvu danas teško pronaći nekoga tko ne osuđuje bezobzirno uništavanje grada i nezamisliv teror i zločine čije su žrtve postali stanovnici i branitelji istog tog grada, uglavnom Hrvati. Međutim, u sjećanju na žrtve Vukovara i Vukovaraca i dalje nema mjesta za one Vukovarce koji su u ljeto 1991. ubijeni ili „nestali“ samo zato što su bili Srbi. Ako netko i pronalazi opravdanja zašto ih se ne sjećaju ili ne žele sjetiti građani, opravdanja ne bi smjelo biti kada je u pitanju (pravna) država.
A narušeni međunacionalni odnosi, točnije odnosi između vukovarskih Hrvata i Srba, trideset godina kasnije nastavljaju opterećivati život u tom gradu. Iako ima i pozitivnih primjera, činjenice ukazuju da se i dalje radi o društvu u kojem pripadnost naciji još uvijek uvjetuje previše toga. I što je najtragičnije, ne samo kod onih koji se rata sjećaju. Podjele i razlike se naglašavaju od vrtićke dobi pa ne treba čuditi podatak da 70% mladih Vukovaraca nema prijatelje među pripadnicima drugih nacionalnosti.
Naravno da narušeni hrvatsko – srpski odnosi, koji ponekad poprimaju i oblik patološke mržnje, nisu specifikum Vukovara. Najnoviji primjer su grafiti koji su, ne slučajno, upravo na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara osvanuli na jednoj zagrebačkoj školi. Parole „Ubi Srbina“, „Zagreb mrzi Srbe“, „Srbe na vrbe“, uz obilje ustaške ikonografije i simbolike samo su jedan u nizu dokaza i upozorenja da bi način na koji mlade učimo o prošlosti mogao rezultirati velikim problemima u budućnosti. Koliko god se, bar se nadam, radilo o manjini. Jer, ako nas povijest ičemu uči onda je to činjenica da je radikalna i agresivna manjina itekako sposobna svoje stavove i način djelovanja nametnuti šutljivoj i pasivnoj većini.
U Hrvatskoj loše, u Srbiji katastrofa
Smirivanje međunacionalnih tenzija, međutim, ne ovisi samo o odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Kada je ta tema u pitanju veliki utjecaj, kako prije trideset godina tako i danas, imaju i stavovi i poruke koji se mogu čuti iz Srbije. A ako suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj možemo ocijeniti lošim, onda je način na koji to radi srpsko društvo katastrofalan. Odgovornost službenog Beograda za događaje u Hrvatskoj krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, postojanje logora na području Srbije u koje su odvođeni zarobljeni hrvatski državljani i sudbina hrvatskih državljana koji su na području Srbije „nestali“ 1990-ih i dalje su tamošnje pravosudne i općedruštvene tabu teme.
Za atmosferu koja podrazumijeva odbijanje bilo kakvog suočavanja s tamnim stranama prošlosti, koja nacionalizam pretvara u patriotizam, a ratne zločince u nacionalne heroje najveću odgovornost snose srpski političari, mediji i oni koje se doživljava intelektualcima. Pritom valja naglasiti da rad većine najgledanijih i najčitanijih medija u Srbiji već godinama nema nikakve veze s objektivnim novinarstvom već predstavlja tek propagandni servis aktualne vlasti.
Tako je u srpskoj javnosti postalo potpuno normalno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića predstavljati kao nacionalnog heroja, normalno je i kada Veselina Šljivančanina, čovjeka osuđenog za ratne zločine u Vukovaru, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić imenuje u najviše rukovodstvo stranke kojoj je on na čelu, kao što je i normalno da se osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i dalje bavi politikom te kao čest gost televizijskih emisija svakodnevno truje srpsko društvo lažima i mržnjom. Na ovom mjestu neću trošiti riječi na sve one živopisne komentatore koji prošlost, sadašnjost i budućnost tumače isključivo kao svjetsku zavjeru protiv Srba i Srbije.
Nebuloze i sumanute teorije
Prošlotjedno izvještavanje o godišnjici razaranja Vukovara i ratnih zločina nad zarobljenim Vukovarcima samo je jedan u nizu primjera koji dokazuju poražavajuće stanje kada je u pitanju način suočavanja s prošlošću u Srbiji. Uz časne izuzetke, koje nažalost čita i gleda premalo građana, većina medija govorila je o 18. studenom 1991. kao danu oslobođenja Vukovara.
Brojni tekstovi objavljeni prije nekoliko dana zvučali su kao da su napisani prije trideset godina. U Večernjim novostima moglo se npr. pročitati da su 18.11.1991. jedinice JNA „ušle u ruinirani grad na Vuki i iz podruma oslobodile izmučene civile, pretežno Srbe.“ A zašto? Zato što su se: „vukovarski Srbi u podzemlju skrivali od artiljerijskog bombardovanja i strepeli od novoustaških zločinaca, koji su upadali i u skloništa, terorisali ih i ubijali“. Doista je teško pobrojati sve nebuloze, (ne)umotvorevine i sumanute teorije o događajima u Vukovaru koje su se tih dana mogle čuti u Srbiji.
Za sve je kriv - Michael Jackson
Izdvojio bih ipak jedno gostovanje, s obzirom na to da se radi o kolegi povjesničaru. Gostujući na nacionalnoj televiziji (RTS) dr. Predrag Marković je s vragolastim osmjehom na licu ustvrdio kako su slike porušenog Vukovara predstavljale loš imidž za Srbiju, a da je za to najviše odgovoran nitko drugi nego Michael Jackson koji je te prizore stavio u svoj spot! O tome da ne zna povijesne činjenice, a da one koje zna koristi u potpuno pogrešnom kontekstu svjedoči i nastavak Markovićevog viđenja cijele priče:
"Vukovar je bio većinski srpski i jugoslovenski grad. Šta je korist da se sruši jedan srpski grad, to nikome nije jasno. Ali, to nije krivica srpskog naroda pa ni srpske države. Hrvati su sami ubili neke svoje političare koji su bili za pomirenje; bio je tamo neki lokalni političar koga su Hrvati ubili jer da je on ostao živ on bi verovatno smirio situaciju". Uvidom u popis stanovništva evidentno je da Vukovar 1991. nije bio većinski srpski (i jugoslavenski) grad, a Josip Reihl Kir na kojeg aludira Marković nije bio političar nego šef policije koji s Vukovarom i smirivanjem tamošnje situacije nije imao nikakve veze.
Osim što se u potpuno pogrešnom kontekstu prisjetio jednog ubojstva kolegi je „promaklo“ prisjetiti se i srpskoj javnosti objasniti tko je i zašto odgovoran za preko dvjesto ubojstava počinjenih nad zarobljenim Vukovarcima nakon pada grada. U nizu sličnih primjera odlučio sam spomenuti baš ovaj jer na tendenciozan, selektivan i samim time revizionistički način prošlost tumači ne tamo neki amater već školovani povjesničar, i to direktor Insituta za savremenu istoriju.
Prošlo je trideset godina od tragedije u Vukovaru. Kako tada tako i danas neki Hrvati i neki Srbi osuđuju nacionalizam, nacionalističko svojatanje povijesne istine i nacionalističku retoriku koja izaziva nasilje. Neki Srbi i neki Hrvati bili su spremni te 1991., a spremni su i ove 2021. zajednički život i suradnju pretpostaviti podjelama i sukobima.
Nasreću, uvijek je bilo i uvijek će biti takvih Srba i takvih Hrvata.
Nažalost, uvijek je bilo i po svemu sudeći uvijek će biti i onih drugih. I Hrvata i Srba.
Jasno je koji su dominirali posljednjih trideset godina. Jasno je i da treba učiniti puno više da tako ne ostane i sljedećih trideset.
