Za početak vrijedi pohvaliti organizatore koji su skroz pa sasvim riješili veliki problem prethodnog dana, a to su nepregledne kolone ispred fiskalnih blagajni. Čak i u vrijeme najveće „špice“ mogli ste doći do cuge za 5-10 minuta, što znači da nitko nije proveo nastup svog omiljenog benda čekajući u redu.
S druge strane, već drugu godinu zaredom stječe se dojam da INmusic ima dan viška, odnosno da ima jakih bendova taman za dvije večeri. Jedan od takvih bendova trebali su biti i kalifornijski punk veterani NOFX, no sat i pol njihove svirke mogao bi se bez pretjerivanja nazvati sramotno lošim. Nikad nisam previše cijenio američku punk scenu osamdesetih (dakako, uz par časnih iznimaka), a ekipa beskrajno iritantnog Fat Mikea jasno mi je pokazala i zbog čega. Njihove poskočice rađene su po premisi prema kojoj biti punker znači nemati glazbeni ukus, a skretanja u reggae zvučala su istinski tragikomično. Sve to zaokružili su izrugivanjem „selu u koje su došli“, kao i našoj zastavi i himni. Vrijeđanje publike čest je dekor punk koncerata još od zloglasne turneje Sex Pistolsa po Teksasu, no, vjerovali ili ne, Fat Mike je čak i lošiji komičar nego glazbenik.
Kako se svira energični punk sa zaraznim i veselim refrenima pokazali su im novosadski Atheist Rap čije pjesme „Godina kulture“, „Igraš grubo“ i „Pritilend“ spadaju među najzabavnije u povijesti žanra na ovim prostorima, pogotovo kada ih čujete uživo.
Headlineri večeri, manje-više i čitavog festivala, također nisu zakazali iako se ponovno ne mogu oteti dojmu kako su Arctic Monkeys puno bolji kao indie-punkeri s prva dva albuma nego kao mračni psihodelici s „Humbuga“, donekle i sa „Suck It And See“. Tako su, primjerice, „Crying Lightning“ i „Do You Wanna Know“, premda besprijekorno izvedene, sasvim zasluženo ostale u sjeni briljantnih ranih singlova „I Bet You Look Good On the Dancefloor“ i „When The Sun Goes Down“ te „505“ vjerojatno najbolje stvari koju su ikad napisali.
Sve u svemu, bila je to sasvim ugodna, solidna večer na INmusicu, ali ne i puno više od toga.
