Vrhovni sud trebao bi do kraja godine donijeti odluku o tome hoće li ugovori o kreditima u švicarskim francima napokon biti proglašeni ništetnima. Ako Vrhovni sud presudi u korist oštećenih građana, oko 90 posto banaka u Hrvatskoj moglo bi, u najboljem slučaju, isplatiti do 50 milijardi kuna.
Vrhovni sud donosi do sada najbitnije odluke jer one rješavaju dva najveća pitanja i to ništetnost cijelog ugovora o kreditu te pitanje restitucije, odnosno obeštećenja za potrošače nakon provedene konverzije.
Postoje brojni revizijski predmeti koji su pokrenuti pred Vrhovnim sudom, povodom odluka nižestupanjskih sudova koji su sudili u predmetima konvertiranih kredita, bilo da su sudili ništetnost cijelog ugovora ili samo ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
"Vrhovni sud je po pitanju konverzije i njezinog utjecaja na obeštećenje potrošača čekao mišljenje Suda Europske unije koji je, kako je već poznato, odlučio da nije nadležan za odlučivanje, pri čemu je uputio naše sudove da sami ocijene je li konverzijom uspostavljena ugovorna ravnoteža i izvršen povrat svih nepripadno stečenih koristi koje su generirale valutna klauzula vezana za švicarski franak te jednostrano promjenjiva kamatna stopa", pojašnjava odvjetnik Igor Metelko, koji je zastupao klijente koji su tužili banke, za Index, dodajući da je najveća odluka koja se očekuje ona o ništetnosti cijelog ugovora.
"Vrhovni sud i Visoki trgovački sud su se ranije u svojim odlukama u okviru kolektivnog spora doticali pitanja ništetnosti cijelog ugovora, načelno zauzimajući stav da bi sporni ugovori mogli zadržati svoju opstojnost, iako su ništetni glavni predmet i cijena ugovora, odnosno valuta i kamata, obrazlažući to tvrdnjom da su ništetni samo dijelovi spornih odredaba o predmetu i cijeni", pojašnjava odvjetnik Metelko.
Kako dodaje Metelko, u međuvremenu je objavljeno više važnih presuda na Sudu Europske unije, C-260/18 i C-118/17, u kojima je zauzet stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja, poput valutne klauzule, definiraju glavni predmet ugovora, slijedom čega daljnja opstojnost ugovora nije moguća.
Nakon tog je bilo još nekoliko presuda u kojima Sud Europske unije pojašnjava kako u slučaju ništetnosti neke odredbe u potrošačkom ugovoru nacionalnim sudovima nije dopušteno rekonstruirati spornu odredbu, odnosno ispravljati njezin sadržaj, nego imaju ovlasti samo otkloniti odredbu pa potom vidjeti ima li uvjeta za opstojnost ugovora s tako izuzetom odredbom.
"Prevedeno na naše ugovore o kreditu, obzirom da su banke u kolektivnom sporu suđene da su ugovarale nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ta stopa i dalje bi trebala biti promjenjiva, samo ne više od strane druge ugovorne strane, odnosno banke", tvrdi Metelko.
Kako ističe, ne postoje drugi ugovoreni, alternativni parametri i kriteriji za izračun promjenjive stope, a nacionalni sudovi ih nemaju ovlasti sami rekonstruirati jer bi time neovlašteno zadirali u ugovorne odnose i sami kreirali uvjete koje stranke nisu ugovorile.
Takva kamatna stopa kao činidba potrošača je neodređena i neodrediva, posljedično i ništetna, objašnjava odvjetnik. Naime, Zakon o obveznim odnosima u tom slučaju je jasan - kada je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan u cijelosti.
