"Što za vas simbolizira Vukovar?" - "Klaonicu", tako je samo par sati prije smaknuća odgovorio Jean-Michel Nicolier francuskim novinarima. Pred njihove kamere stao je u studenom 1991. u Vukovarskoj bolnici, zaogrnut zelenim ogrtačem i s vidnom dozom nervoze na licu.
Kasnije će francuski novinari tvrditi kako je njihov sunarodnjak iz Vesoula, koji je kao dragovoljac došao braniti Vukovar, predosjećao najgore. "Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile", kazao je novinarima Jean-Michel koji je postao jedan od simbola vukovarske patnje.
Osjetio je potrebu da pomogne Hrvatskoj
"Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje", kazao je Jean-Michel svojoj majci prije odlaska u Hrvatsku. Njegovi roditelji, naime, nisu očekivali da će njihov sin postati ratnik. Mislili su kako nikada neće znati za sukobe.
No, 25-godišnjeg Jean-Michela rat u Hrvatskoj u potpunosti je obuzeo. Situaciju je pratio putem televizije, informirao se u novinama, osjetio je potrebu pomoći narodu koji pati. "Taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, trebaju pomoć", govorio je Jean-Michel svojoj majci Lyliane Fournier.
U dokumentarnom filmu "Sve je bio dobar san", Lyliane je kazala kako joj odabir Jean-Michela nije bio po volji. Ipak, nije ga mogla spriječiti u njegovoj namjeri. U srpnju 1991. uputio se u Hrvatsku, a ubrzo se, prema spoznajama njegovog brata Paula, pridružio HOS-u te završio na vukovarskom ratištu.
S majkom se posljednji put čuo 6. studenog. "Da samo znaš što čine. Bacaju na nas plin. Nemamo se čime braniti. Moraš tražiti pomoć", rekao joj je Jean-Michel. Ona je pomoć pokušala tražiti, no nikog, očito, nije pretjerano zanimao vapaj majke koja je zabrinuta za sina.
Stravično mučenje u hangaru
Njegovo lice vidjela je još samo jednom i to u reportaži na televiziji. "To je moj izbor, i u dobru i u zlu", tako je novinarima u vukovarskoj bolnici, u kojoj je završio nakon što je ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu, opisao svoj izbor dolaska na ratište.
Jean-Michel ubijen je 20. studenog na Ovčari. Njegov ubojica bio je Spasoje Petković Štuka, tada 18-godišnjak i jedan od glavnih egzekutora ranjenih civila i hrvatskih branitelja u Vukovaru. Miroslav Đanković, koji je i sam bio optužen za zločine na Ovčari, do detalja je ispričao kako su zarobljenici autobusima dovažani pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi.
"Izlazili su iz autobusa i odlagali svoje stvari. Kod vrata autobusa stajala su po dvojica vojnih policajaca. Zarobljenici su ulazili u hangar. Bio je napravljen špalir, ali zarobljenici nisu tučeni motkama, već bi poneki dobili samo šamar, a Štuka je svakog udarao nogom u zadnjicu. Prije nego što sam ušao unutra, Mirko Vujanović mi je rekao da će neke od njih pustiti, neke razmjeniti, a ostale poslati u zatvor", opisuju srpske Novosti Đankovićevo svjedočenje.
Kazao je kako je vidio Petkovića kako izvodi jednog zarobljenika i odlazi nekud s njim. Tako je izveo petoricu. "Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka sa posvetom. Odkud bi on mogao imati tu novčanicu?", kazao je.
Posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni
Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca optuženih za Ovčaru te je i sam priznao cijeli niz zločina, od kojih je jedno bilo i ubojstvo Jean-Michela kojem je pucao u zatiljak. Posmrtni ostaci Jean-Michela još uvijek nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.
"To nije tvoj rat, ne radi se o tebi. Ostavi da sami to riješe", govorila je Lyliane svom sinu prije nego što je otišao na ratište, očito sluteći najgori scenarij, koji se na kraju i obistinio.
"Uvijek si mi govorila da slijedim svoje ideje...", rekao joj je Jean-Michel. Očito ih je i slijedio, pretpostavimo, vođen iskrenom namjerom da pomogne jednom narodu u nevolji. Zbog toga je taj Francuz u upečatljivom zelenom ogrtaču postao jedan od značajnijih simbola Vukovara.
