Glas Koncila se u zadnjem broju uhvatio pelješkog mosta, tog, kako mu tepaju, nacionalnog projekta, pa se pozvao na "mudrost". Komentator Glasa Koncila tako smatra da je i najneobrazovaniji čovjek toliko mudar da put do svoje dislocirane čestice nikad neće uređivati na tuđoj čestici ako mu je ikako moguće preko svoje.
S obzirom da imam određenih iskustava s dislociranim česticama i neobrazovnim, ali mudrim ljudima, mogu mirne duše konstatirati da je ovo najobičnija pizdarija. Svaki mudar čovjek će se barem pokušati dogovoriti sa susjedom prije nego krene dizati kredit da bi napravio most preko potoka.
Konkretna svrha za Glas Koncila
Vratimo se sada malo na početak devedesetih, kada je natjecanje u disciplini "tko je veći Hrvat&katolik" bilo omiljeni sport u Hrvata. Jedan od dokaza katoličanstva, barem u mom selu, bila je tada i pretplata na Glas Koncila. Do tada je pretplaćeno bilo možda pet obitelji, a onda je svećenik, kad se obnavljala pretplata, s oltara uredno obavijestio svoje stado da "tko hoće može, a tko neće, ne mora", pa sljedeće tri nedjelje uredno čitao s oltara imena pretplatnika. "Pa nisu oni veći katolici od nas!", galamile bi glave familije za ručkom poslije mise, a onda odlazile do svećenika da se i oni pretplate. Uskoro je, naravno, cijelo selo bilo pretplaćeno na Glas Koncila. Donio bi se doma nedjeljom nakon mise, ofrlje prolistao prije ručka, a onda spremao s ostalim starim novinama, pa se kasnije koristio za potpalu ili kod slaganja breskvi u kašete da se odvoje redovi, te tako ipak poslužio nekoj konkretnoj svrsi.
Zamišljam sada svog susjeda, neobrazovanog, ali mudrog čovjeka, kako za dva mjeseca bere breskve na onoj dislociranoj parceli pored potoka, pa dok čeka da mu žena posloži breskve u kašetu i tako oslobodi sić, ubija vrijeme listajući stari Koncil, koji još nije završio u kašeti, i u njemu nailazi na konstataciju da mudar čovjek nikad neće put uređivati na tuđoj čestici ako ikako drukčije može preko svoje. "Kume, neće ti to bit tako", prokomentirat će moj mudri susjed, a onda staviti kašetu na rame i preko susjedove parcele je prenijeti do auta koji je s druge strane potoka. Sa susjedove parcele se potok, naime, može prijeći, a s njegove ne može.
'Jes ti nešto ljut na me kad me neš ni pitat?'
Da je moj mudri susjed odlučio graditi most preko potoka, žena bi mu platila tri mise da se prizove pameti, bio bi predmet sprdnje u cijelom selu, a i susjed bi se zabrinuo, pa bi mu uletio s pričom: "Pa dobro, jes ti nešto ljut na me kad me neš ni pitat moš li priko moga nego most praviš?" Mudri ljudi, naime, znaju što znače dobrosusjedski odnosi, znaju da im se parcele dodiruju na sto mjesta i da ovise jedni o drugima, pa si ne prave probleme oko puta. Samo treba sjesti za stol i hladne glave se dogovoriti o svemu.
Tko gradi mostove?
Da vidimo sada tko gradi mostove preko ovog potoka. Prvi su oni kojima je cilj pokazati "da se ima". Oni se poljoprivredom bave iz hobija ili se njome uopće ne bave. Oni su lovu zaradili negdje drugdje, pa sada sve svoje parcele ograđuju betonskim zidovima, da se iz aviona vidi ta razlika od ostalih, a do njih onda grade mostove jer "begovi nisu cicije" da sa susjedima pregovaraju oko puta. Uskoro se i ti betonski zidovi i ti mostovi pretvore u spomenike jednom ludilu jer ograđuju i vode do parcela na kojima raste samo drača. Jer je smisao bila u mostu, a ne u njegovoj svrsi.
Drugi koji grade mostove preko ovog potoka seoske su "kavgadžije i mudrijaši", koji ni s rođenom braćom ne pričaju godinama, jer su se zakačili oko tri kvadrata na nekoj parceli, pa kad su takvi s braćom, ne možeš očekivati ni da će se sa susjedima dogovoriti. U svakom selu ima barem jedan takav. On minira svaku zajedničku akciju, ne da metar parcele za zajednički put, a kad se unatoč tome put napravi, on ide nekim drugim, okolnim, kompliciranijim putem "priko svoga", iz čistog inata. On je svoj na svome. Tuđi metar neće, svoj metar ne da.
Budale koje se dogovaraju
Prema tumačenju komentatora iz Glasa Koncila, te kavgadžije u svađi sa selom i ti neumjereni lokalni begovi mudri su ljudi, a ovi koji se dogovore sa susjedima oko puta, oni su, valjda, budale.
Ako se kod tih pregovora oko puta među susjedima pojave tenzije, ili problematika postane prekompleksna, ili dođe do zastoja, nekad se u njih uključi i pop da pomogne. On će, kao dobar pastir svog stada, u pravilu, učiniti sve da se susjedi dogovore. Osim u jednom slučaju, a to je onaj kad mu zidar Jure, poznati seoski mostograditelj, prišapne na uho: "Ako se ne dogovore, pa ja buden pravija most, napravit ću van mukte igralište za balote isprid župne kuće."
