Frend iz osnovne pokazuje mi "novi" stan. Radi se o potkrovlju obiteljske kuće koju mu je stari sagradio još sedamdesetih. Sredio je izolaciju, stavio instalacije, pregradne zidove pa je tako prostor od pedesetak kvadrata koji je prvotno zamišljen kao odlagalište krupnijeg otpada kojega je "šteta bacit" pretvoren u dvosobni stančić. S njegovom plaćom "u Todorića" i mirovinama roditelja, nekako će se već vraćati kredit za ovu investiciju.
Ko je za ovu situaciju kriv
Stari je, naravno, nezadovoljan ovakvim razvojem stvari. Ne zna točno "kako je do toga došlo", "ko je za ovu situaciju kriv" pa frustraciju usmjerava na tog mog frenda i redovno ispaljuje već čuvenu rečenicu: "Ja san tvoji godina od plaće gradija kuću, živija ka beg i još bi mi ostajalo", a frend bi ga tada najradija poslao u sto rodnih mjesta, ali se suzdržava jer da mu nije staraca i njihovih mirovina, ne bi znao ni gdje ni od čega živjeti. "Stari je mislija da nova država znači novi grb, novu zastavu i novu himnu. I da će bit banana. Ali se malo zajeba".
New York Times je nedavno objavio tekst koji se bavi fenomenom "oslanjanja na roditelje" u Španjolskoj. Brojke su poražavajuće – u istraživanju iz 2010. godine, 15 posto starijih od 65 godina izjavilo je kako uzdržava barem jednog mlađeg srodnika; u istom istraživanju ove godine, ta brojka se popela na 40 posto.
Pomoć roditelja
Da li je isto istraživanje provedeno ili se provodi u Hrvatskoj, ne znam, ali po onom što vidim na terenu, na uzorku koji ću nazvati "ekipa iz osnovne", stanje je možda i gore nego u Španjolskoj.
Priče poput ove s početka, u zadnjih tjedan dana zujanja po Splitu i njegovoj okolici, slušao sam na skoro svakoj kavi. Velika većina onih koji se nisu dobacili do fakulteta nego završili strukovne škole pa sada rade "u Todorića", kao konobari, kao električari, pituri ili stolari "u privatnika", osuđeni su na pomoć roditelja. Kombinacije su razne – starci se vratili na selo, a njima ostavili stan i šalju im jednu penziju; starci sedamdesetih napravili vikendicu pa se ona sad pretvorila u apartmane; baba nedavno umrla i ostavila stan; stari u penziji, ali je još u snazi pa tuče bauštele i pomogne; stari je još u Brodosplitu pa se nekako krpe, ali šta će bit s Brodosplitom, sam bog zna... Da nije vrijednosti stvorenih prije devedesetih (nekretnina, mirovina, radnih mjesta), pola tog mog uzorka, te "ekipe iz osnovne", živjelo bi na prosjačkom štapu. Ovako spaja prvi s prvim.
Tridesetak godina budućnosti za 60 kvadrata stana
Sad se mnogi neoliberalni vjerski fanatik zgraža i pita: "Zašto se više ne trude? Tko im je kriv kad nisu izvrsni, kad nisu ulagali u svoje školovanje i širili spektar znanja i sposobnosti?" jer bi svi koji nisu u toj špranci trebali valjda pasti travu. Ali dobro, OK, idemo se pozabaviti i takvima. Idemo se pozabaviti "ekipom iz osnovne" koja je bila izvrsna, harala po regionalnim i državnim natjecanjema iz matematike, fizike, kemije... Njihove sudbine liče jedna drugoj kao jaje jajetu. U pravilu su iz Dalmacije odlazili u Zagreb u kojem su pozavršavali fakultete. Nakon fakulteta, dolazili su do relativno dobro plaćenih poslova, a uskoro i do sljedeće računice: "Žena i ja, oboje s dobrom plaćom, dignit ćemo kredit i kupiti stan. Jedna plaća za kredit, druga za potrepštine i život je lijep." Mijenjali su tridesetak godina svoje budućnosti za šezdesetak stambenih kvadrata po zagrebačkim novogradnjama.
U međuvremenu je jedno u pravilu ostalo bez posla, rate kredita narasle, a cijene nekretnina pale pa ih se nemali broj nalazi u situaciju u kojoj od jedne plaće vraćaju kredit koji je u nekim situacijama i do četiri puta veći od realne vrijednosti nekretnine. Pa su sada na istoj točki kao i ovi "neizvrsni" – pozivaju starce u pomoć pa se podižu ušteđevine s računa, prodaju zemljišta u rodnom kraju ili starci, ako su u snazi, traže bilo kakve dodatne izvore prihoda, pa makar i dobru staru bauštelu, a i njih je sve manje.
Kako izgleda uspješna karijera
Svaki uzorak pa tako i ova "ekipa iz osnovne" ima iznimku koja potvrđuje pravilo. Kako, dakle, izgleda karijera tipa koji je u ovom društvu, od devedesetih naovamo, svojim radom i sposobnošću, stvorio nove vrijednosti, konkretno – stan na Bačvicama, novog Audija i kafić, sve bez kredita.
On je odjeba čak i srednju školu. Nakon osnovne, on i brat su krenuli švercati cigarete po jednoj splitskoj tržnici. Kad ga je prvi put uhapsilo, druknuo je svu konkurenciju i tako se rodilo plodonosno javno-privatno partnerstvo njega i policije koje mu je jako brzo omogućilo monopolističku poziciju na njegovoj te uspješno širenje poslovanja na ostale splitske tržnice.
Uskoro je otvorio kafić legaliziravši tako prvobitno stečen kapital, kupio stan na Bačvicama i danas je, kako se to kaže, uspješan mladi splitski poduzetnik.
Stari, bivši radnik splitske Čistoće, koji ga je u osnovnoj tukao kao vola jer neće da uči, jer "dnevno akuža tri asa", stari koji mu je cijelu osnovnu ponavljao da "neće ništa postić u životu ne bude li učija", sada sjedi na terasi stančine na Baćama dok mu unučići trčkaraju oko nogu, gleda zamišljeno put Brača i prilično je zbunjen.
