“Ova situacija s pandemijom ih je još više gurnula u samo beznađe jer oni ni nemaju informacije. Mi smo ljudi koji imaju televiziju, internet, a tolika je polarizacija u društvu. Zamislite jednog beskućnika koji ništa od toga nema - nema informacije”, tako je započeo razgovor bivši beskućnik, Mile Mrvalj osvrčući se na posljednje dvije godine pandemije za građane koji žive na rubu egzistencije.
Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2000 osoba živi bez krova nad glavom. Već tešku situaciju, dodatno je otežala pandemija, odnosno epidemiološke mjere, kao i covid potvrde te ograničenja zbog kojih oni najslabiji imaju još teže životne uvjete.
“Kad je počeo COVID malo je i nas zateklo. Uvedene su epidemiološke mjere, korisnici su bili uplašeni, nisu znali kako postupati. Mi smo se vrlo brzo morali organizirati i pomoći im oko nekih stvari. Posebno je do izražaja došao lockdown. Njima su bile nedostupne pučke kuhinje”, objašnjava Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, a kad govorimo o razmjerima zaraze COVIDOM-19 među beskućnicima, nije potvrđen velik broj slučajeva. Mlinar nam tvrdi da su zabilježili samo jedan slučaj zaraze i to u Rijeci.
“Ovi koji dolaze u centar, vele da imaju dobar imunitet, da ih neće COVID”, kaže, a Mrvalj pojašnjava kako je zaštita od zaraze, u ovom slučaju, besmislena: “Tko će se štititi, od čega će se štititi? Pa ja sam živio tri i pol godine od skupljanja boca po kantama za smeće. Znao sam pronaći pregažene mačke, izmet, inzulin, krv. Što mu znači sredstvo za dezinfekciju, što mu znači maska, kad nosi jedno te istu masku dvije godine dok hoda po kantama za smeće?”.
A kad, i ako beskućnici zatrebaju pomoć javnih ili državnih ustanova, javlja se novi problem - COVID potvrde. Uvedene su 15. studenog kako bi se, prema procjenama Vlade i Stožera, lakše kontrolirala zaraza. Rezultiralo je to brojnim prosvjedima i dodatnom polarizacijom društva, a ova odluka uvelike se odrazila na svakodnevicu beskućnika. Brojni nemaju identifikacijske dokumente pa potvrdu ne mogu dobiti. Problem je i testiranje.
“Beskućnik i da hoće platiti PCR test, ne može mu važiti jer nema identifikacijski dokument koji bi rekao da je to on, a recimo u Centar za socijalnu skrb možeš ući samo s potvrdom”, kaže Mrvalj. Situacijom su bili zatečeni i u Domu nade, zagrebačkom dnevnom boravku za beskućnike.
“Svi smo bili zbunjeni, bilo je teško razdoblje i za samu udrugu jer smo ostali bez projekata, bez sredstava, nismo imali ni za rad s korisnicima kroz ono što je nama najbitniji projekt, a to je dnevni boravak za beskućnike. Nismo imali sredstava ni za najam. Tadašnje vodstvo je spadalo u rizičnu skupinu i kad je bio lockdown morali smo zatvoriti i nismo mogli raditi s korisnicima, a onda smo čekali da se malo relaksiraju mjere kako bi mogli krenuti s europskim projektima”, pojašnjava Danijel Vuga, predsjednik udruge.
“Imamo korisnike koji dolaze svakodnevno, i one koji dolaze na tjednoj i mjesečnoj bazi. Otprilike 20 korisnika u oba projekta, u oba boravka, zimi malo i više. Kroz početak ovog projekta prošlo je više od 80 ljudi”, kaže te naglašava dobre primjere iz prakse. Primjere korisnika koji su, baš poput Mrvalja, pobjegli iz beskućništva. Tako je jedan od korisnika pronašao posao vozača u Njemačkoj. Dom nade pomogao mu je kod troškova izrade nove vozačke dozvole.
“Prošao je probni rok, snašao se, ostao je tamo, radi”, kaže Vuga, a dobre priče pamte i u HMB-u. “Imamo jednu stambenu zajednicu u kojoj su tri mlada beskućnika, jedan je završio Policijsku akademiju, jedan je diplomirao na Glazbenoj akademiji, ima pomaka u zapošljavanju. Mislim da je to malo poboljšalo situaciju među beskućnicima”, kaže Mlinar.
“Ima dosta korisnika koji ne dolaze, i ja se nadam da su se skučili, osnovali svoje obitelji. I to je cilj dnevnog boravka - da više ne postoji, da ne postoji potreba za tim”, smatra Vuga.
'Sve je u pitanju sustava, a ne običnih ljudi'
Osnivač i predsjednik humanitarne udruge “Fajter” tvrdi da je situacija s beskućnicima u Hrvatskoj vrlo izazovna. “Od svih beskućnika koje znam, ako znam da su se možda snašli tako da su našli sezonski posao ili se negdje zaposlili, ili odu u inozemstvo. Ako ih ima 20, 30 onda to dovoljno govori. Problem je u tome ako je netko bio beskućnik godinu ili dvije, već njegovo zdravlje toliko rapidno opada, njegova psiha je toliko poremećena… Ako je on beskućnik godinu, dvije, u 90% slučajeva to su ljudi koji su izgubljeni, s izgubljenim sudbinama i životima”, objašnjava.
A kad bi morali istaknuti gdje leži glavna problematika, svi su se složili da je odgovoran sustav.
“Sve je u pitanju sustava, a ne običnih ljudi. Običnih ljudi ima dobrih i loših, koji imaju i nemaju empatiju, čovjek kao čovjek, ali sustav je na kojeg treba upirati prstom jer ne radi što bi trebao raditi”, kaže Mile, a da je tome tako potvrdio je i Mlinar komentirajući Plan zbrinjavanja beskućnika. Naime, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku još je početkom 2020. objavilo kako će se za vrijeme trajanja epidemije koristiti Plan zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i Plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima. No, Mlinar poručuje, taj plan bio je “mrtvo slovo na papiru”.
“To su navodno osigurani smještajni kapaciteti koji uopće ne postoje. Ministarstvo je zatražilo od velikih gradova i županija koji su obavezni financirati skrb o beskućnicima, da u zimskim uvjetima povećaju svoje kapacitete ili otvore nove. Mi smo radili neke provjere, nazivali s pričom da imamo beskućnike s njihovog područja. Oni se čude, uopće ne znaju za takve kapacitete. Tako da taj Plan zbrinjavanja, u tom trenutku, nije doprinio ničemu. Država sa svoje strane, osim plana koji nije funkcionirao, nije poduzela ništa”, kaže.
Nedostajalo je mjesta gdje se beskućnici mogu otuširati i prespavati. Pa iako je pandemija usmjerila pozornost na najranjivije članove društva, problem nisu samo beskućnici, već na tisuće građana koji jedva preživljavaju.
“To je tisuće i tisuće umirovljenika, starijih, bolesnih, odbačenih, dementnih koji žive na samoj ivici ekstremnog siromaštva. Mali je korak da uđu u beskućništvo. Beskućništvo je, u stvari, zadnji socijalni stupanj u koji možeš upasti. Beskućnik je dno dna te socijalne ljestvice”, kaže Mrvalj koji se kroz udrugu “Fajter” već više od šest godina bori da pomogne toj populaciji.
Oni koji su najviše pomogli tijekom ove pandemije, prema riječima naših sugovornika, bili su građani i donatori poput tvrtki. I baš zato Mile, Zvonko i Danijel dijele istu misiju - pomagati onima koji nekad ne pronalaze izlaz iz životnih okolnosti koje su ih zatekle.
“Osobno sam takav da kažem, i jednoj osobi da smo pomogli. Sve ovo ima smisla. I prekovremeni i vikendi, nespavanje, putovanja… Ali ja mislim da je taj broj puno veći i to nas veseli, to nas gura dalje”, zaključuje Vuga.
Cijelu priču pogledajte u videu:
