Dubrovački dnevnik se u prva dva nastavka priče o zemljištu na Babinom kuku prisjetio kako su javne površine i parkovi na atraktivnom dubrovačkom poluotoku pripali Valamaru. Šlampavost dubrovačkih političara i rukovodioca HTC Babin kuka u Jugoslaviji, pa potom u privatizaciji i tranziciji, doveli su do toga da se kao vlasnik javnih površina upisalo najveće hrvatsko hotelsko poduzeće.
Prvo se propustilo upisati vlasništvo Grada Dubrovnika nad javnim površinama sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iako su ondašnji političari i šefovi Babinog kuka imali dogovor o parcelizaciji zemljišta i vraćanja javnih površina građanima Dubrovnika, da bi se slična stvar ponovila za vrijeme devedesetih godina, odnosno privatizacije, kada ondašnje Javno pravobraniteljstvo nikad nije dalo potrebnu suglasnost za vraćanje javnih površina na Babinom kuku Gradu Dubrovniku.
Kada se napokon pojavio ozbiljni kupac, odnosno Valamar, skupa s hotelima i drugim ugostiteljskim sadržajima, postao je vlasnik i javnih površina poput parka na Babinom kuku gdje su generacije Dubrovčana odrastale igrajući stolni tenis i mini golf.
Iako se privatizacija Babinog kuka, odnosno kupnja od strane Valamara, odvijala u vrijeme bivše gradonačelnice Dubravke Šuice, ona se nije zamarala s javnim površinama na Babinom kuku, te ništa nije poduzimala po tom pitanju. Tek dolaskom Andra Vlahušića na mjesto gradonačelnika, Grad Dubrovnik se napokon sjetio da na Babinom kuku postoje stotine tisuća metara kvadratnih, koje bi trebale pripadati građanima Dubrovnika.
Grad Dubrovnik u kolovozu 2009. godine podiže tužbu protiv Valamara u kojoj zahtijeva vraćanje spornih javnih površina na Babinom kuku pod svoje vlasništvo, međutim Općinski sud u Dubrovniku donosi presudu u korist Valamara.
Grad Dubrovnik se na presudu žalio, te Županijski sud vraća suđenje na početak, koje je još uvijek u tijeku. Nećemo ulaziti u pravne aspekte ovog spora, niti prejudicirati kako će sve završiti, jer to za našu priču nije bitno. Kazat ćemo samo da Valamar pravno gledajući u ovoj priči nije ništa kriv, jer su glavešine dvaput propustile vratiti javne površine u vlasništvo Grada Dubrovnika. To, što se nije dogodilo, nije krivica Valamara. Oni su samo iskoristili njihovu šlampavost i upisali se kao vlasnici što sad brane na sudu.
Međutim, iako Valamar javne površine nije upisao mimo zakona, pitanje je koliko je taj njihov čin moralan. Naime, Uprava i vlasnici Valamara svjesni su svih činjenica o kojima mi ovdje pišemo, a to je da su građani Dubrovnika, prije njihovog dolaska, desetljećima koristili javne površine na Babinom kuku.
Ono što su Dubrovčani generacijama koristili, i što je samim tim dokaz da pripada Gradu Dubrovniku i njegov stanovnicima - te da se uostalom na ovaj način definirao i prvi ugovor iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji nažalost nikad nije pravno do kraja riješen - Valamaru je danas najmanje bitno. Iako su svjesni da je Babin kuk godinama bilo okupljalište Dubrovčana, te da područje poluotoka nije hotelski resort u klasičnom, zatvorenom smislu, čim su ugrabili priliku, oni su se upisali kao vlasnici.
Postavlja se pitanje – zašto vlasnici Valamara, nakon kupnje hotela po Babinom kuku, jednostavno, javne površine nisu vratili u vlasništvo Grada Dubrovnika? Naravno, odgovor na pitanje zašto ih nisu vratili, je isključivo profit. Oni sada, primjerice, mogu naplaćivati parking, a sutra, ako se recimo GUP izmjeni i dozvoli proširenje gradnje, po zelenim zonama, parkovima i drugim javnim površinama mogu graditi nove ugostiteljske sadržaje, te na taj način akumulirati profit.
Cijeli tekst pročitajte na portalu Dubrovačkidnevnik.hr.
