''Nema nas tu što naročito čuditi – uvozi se i ono čega nemamo i čega imamo na bacanje, i ono što bismo mogli i sami uzgajati, nažalost nema tu neke logike. To je samo dio priče o neredu u domaćem gospodarstvu općenito'', rekao je za Slobodnu DalmacijuZrinoslav Ceranac iz tvrtke 'Lavandula Croatia', čije se obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nalazi u Novoj Kapeli kod Vrbovca.
arti-201005200268006Zrinoslav se bavi uzgojem hvarske lavande budrovke, na oko pet hektara uzgaja više od 14.000 grmova. Inače, poticaji po jednom hektaru lavande iznose 14.000 kuna
''Proizvedemo oko stotinjak litara ulja, ali od ovoga se slabo živi. Plaćanje ide sporo, kao i u svemu drugome, a velika su ulaganja. Može li se pristojno živjeti od ovoga? Pa, moglo bi se kazati da se od uzgoja lavande može preživljavati'', rekao je Ceranac, koji je samo jedan od primjera uspješnog širenja uzgoja lavande i na kontinentalni dio zemlje, pogotovo u Podravini, Slavoniji i Zagorju. Pa ipak, lavanda se i dalje uvozi.
Po jednima, sve je to posljedica djelovanja uvoznog lobija koji se bogati na precijenjenoj kuni koja destimulira jačanje izvoza, a po onima koji gledaju stvari iz nešto šireg, strateškog diskursa, sve je zapravo posljedica deindustrijalizacije i nepostojanja definirane gospodarske politike koja bi imala razvojnu dimenziju. Bilo kako bilo, Hrvatska danas uvozi i kulture koje bismo, dominantno je mišljenje, sami mogli uzgajati u većim količinama.
Također, Hrvatska uvozi i višnje (iz Srbije i Mađarske), sljez, mentu te hren, dakle kulture za čije uzgajanje ne treba neka sofisticirana tehnologija. Zato je teško shvatiti zašto se kod nas godišnje uveze 750 tona raznih vrsta ljekovitog bilja (uključujući i lavandu), dok se od domaćih proizvođača otkupi samo 150 tona.
U 2008. uvezli smo tako i 300.000 tona voća i povrća, vrijednih gotovo 300 milijuna dolara. Smokve su stizale iz Turske, Italije, Kine, Sirije, Grčke, pa čak i Mađarske. Bagreme uvozimo iz Sjedinjenih Američkih Država, krumpir stiže iz Brazila, Maroka, Nizozemske, Grčke, Francuske, Izraela, Egipta... Grožđe iz Južnoafričke Republike, Sudana, Maroka, Kostarike, grah iz Argentine, Kine, Meksika, Kirgistana...
''Žalosno je da uvozimo i proizvode po kojima smo nekad bili poznati. Evo, samo na užem području Marine, prije trideset godina, proizvodilo se 300 do 400 tona suhih smokava, a danas jedva 150 tona, od čega su pola industrijske, a ne konzumne'', komentirao je Svetin Palada iz Poljoprivredne zadruge Marina.
Dodaje za Slobodnu Dalmaciju da je tržište nesređeno, otkupne cijene su preniske i to odvraća ljude od bavljenja poljoprivredom.
Prethodni članak:
arti-201004260313006
