'Mladi se, budimo realni neće vratiti, ali moja generacija bi, ali konzulati i veleposlanstva ništa ne nude' kaže poduzetnik.
Koliko je točni broj radno sposobnih ljudi u zadnjih pet godina napustio Hrvatsku ne zna se, ali procjenjuje se barem 250.000. S njima često odlaze i čitave i obitelji, a mladi se parovi često u inozemstvu, tek kada se više ne moraju brinuti o preživljavanju, odluče na djecu. Takav je i slučaj Pave Dropulića koji je u Novi Zeland otišao sa suprugom još 1993. No za razliku od mnogih, poduzetnik iz Dalmatinske zagore odlučio se vratiti i pokrenuti posao u Hrvatskoj.
Padala je kiša danima, mislio sam da iz tla izlazi
"Ja i supruga smo 1993. godine otišli sa sigurnog posla iz Zagreba u Novi Zeland kod moje rodbine. Nije nam bilo lako, ja sam u to vrijeme i studirao u Zagrebu. Kad smo došli tamo, nije nas čekalo med i mlijeko, brao sam jabuke tri mjeseca za satnicu od 6,25 novozelandskih dolara (oko 28 kn). Kiša je padala danima, mislio sam da izvire iz zemlje. " prisjeća se Dropulić, dodajući kako su morali posuditi novac za put. Kasnije je radio u trgovini. "Radio sam i po 17 sati dnevno kako bih nešto zaradio i osamostalio se" kaže. I uspio je već krajem '90-ih - iskoristio je subvencije od 20.000 dolara i otvorio obrt za čišćenje kuća, zgrada i ureda.
"Posao je krenuo dobro, kupili smo i svoju kuću. Sad nas ima šest u firmi" kaže Dropulić, dodajući da se u međuvremenu vraćao u Zagreb i završio Tekstilno-tehnološki fakultet.
Uvijek su razmišljali o povratku u Hrvatsku, no posao je krenuo, a dobili su djecu. No djeca su odrasla i sada će se konačno vratiti u domovinu.
Godinama pokušavam pokrenuti nešti u Hrvatskoj
"Već godinama pokušavam pokrenuti neki posao u Hrvatskoj, kako bih digao tamo sidro i vratio se. Sad sam otvorio agenciju za čišćenje apartmana na Makarskom primorju, imam četvero zaposlenih i mislim da bi to mogao biti razlog za naš konačni povratak. Posla već ima, krećem s radom početkom lipnja" ponosan je Dropulić.
Kaže kako je u Novom Zelandu hrvatska emigracija brojna i mnogi bi se voljeli vratiti, ili barem uložiti u Hrvatsku, no im je to na svakom koraku otežano.
'Ima nas dosta iz Vrgoračke krajine'
"Mislim da Hrvata, prve, druge i treće generacije na Sjevernom otoku ima oko 30.000. Najviše u Aucklandu i okolici, dosta ih ima i iz Vrgoračke krajine, sigurno oko 300. Treba istaknuti kako su to ljudi koji dobro žive i osigurali su svoju egzistenciju, ali još uvijek ih vuče želja za Hrvatskom kao i mene. Međutim, mi više nemamo konzulat u Aucklandu, on je ukinut. Dolazi konzul iz Australije. Zašto?" pita se Dropulić. Kaže i kako bi konzul trebao nuditi i programe kako bi ono koji žele mogli uložiti u Hrvatsku ili im olakšati otvaranje poslova, ali od toga nema ništa.
Htjeli bi ulagati, ali država ne radi ništa
"Umjesto da nam naša veleposlanstva i konzulati nude neke programe za ulaganje, mi smo prepušteni sami sebi. Dosta je ljudi pokušalo, opeklo se s ulaganjem, ali bez obzira na to, i dalje su spremni uložiti novac u dobar program" rekao je za Slobodnu Dalmaciju. Kaže kako bi baš to bio najbolji put u povratak emigracije.
"Budimo realni, teško ćemo vratiti mlađu generaciju. No, možemo vratiti moju i nešto stariju, ako budemo mudri" kaže. "Imam dva sina, oba su zaposlena i žive tamo. Govore hrvatski, ali oženili su Novozelanđanke. Oni se sad sigurno neće vratiti, ali ja i supruga hoćemo" dodaje.
